'NASLIJEĐENO ZLO' Aster je dobro shvatio da ništa što zbilja vidimo nije tako jezivo kao ono što još nismo vidjeli

Posljednjih godina u američkoj se filmskoj kritici proširio termin “elevated horror movie” (uzdignuti film strave). Tim terminom, kritičari nastoje brendirati filmove strave koji, eto, nisu samo horori nego imaju i neke više vrednote.

Činjenica da se pojavio termin “elevated horror movie” svjedoči, za početak, o tome da spram horora i u struci postoje predrasude (šezdeset godina nakon Bazina nitko, zaboga, više ne govori o elevated thrilleru ili elevated krimiću). Ali, on ukazuje i na trend kojem svjedočimo posljednjih godina - a to je trend svojevrsne gentrifikacije filma strave. Žanr koji je dugo funkcionirao kao grješni užitak za noćne termine multipleksa počeo je odnedavna sve češće biti ljubimac festivala i kritike.

Film “Hereditary” (“Naslijeđeno zlo”) američkog debitanta Arija Astera školski je primjer onog što se danas naziva “elevated horror”. Asterov film strave premijeru je imao ove zime na Sundanceu, gdje se u hipu pretvorio u jedan od događaja festivala i zaradio dojmljivih 91 posto pozitivnih kritika na Rotten Tomatoesu. Film je potom krenuo u kina, gdje se izvrgnuo u društveni fenomen. Unatoč skromnom budžetu zaradio je puno, dobio puno medijske pažnje, a internet je preplavljen “tumačima” za ključeve razumijevanja radnje. Ta strka je - dakako - prouzročila i protuefekt: dio jezgrenih fanova žanra pomalo se i duri što se u “ostatku čovječanstva” toliko priča o hororu kakvih ima, i bilo je.

“Hereditary” prati obitelj koju čine maketarka Annie (Collette), njezin suprug (Byrne), sin (Wolf) i mlađa kći (Shapiro). Film počinje na dan kad obitelj ukapa Annienu majku, tajnovitu ženu koja nije bila bliska s kćeri. Nakon staričine smrti, u obitelji se počinju zbivati čudne stvari. Preminuloj je prvo oskrnavljen grob. Potom Anniena kći pogiba u bizarnoj prometnoj nesreći, koju skrivi njezin brat. U Annienin život tada uđe zagonetna spiritistica (Ann Dowd) koja je uvjeri da može komunicirati s kćeri. Pri tom gledatelju puno prije nego junakinji biva jasno da su sva zbivanja dio plana, a u tom je planu ulogu imala i pokojna majka.

“Hereditary”, ukratko, sadrži motive koje ste vidjeli u desecima horora: tu su tajna sekta, lik opsjednut demonom, poruke na kriptičnom jeziku, okultni simboli, čak i - eto Bulgakova - rukopis koji ne gori. Taj repertoar žanrovskih općih mjesta Aster je - eto, izgovorimo to - “izdigao” iznad običnog horora režijskim postupkom. U “Hereditary” - naime - nema klasičnih hororskih režijskih tropa, cimanja s atonalnom glazbom, plašenja gledatelja zlopogleđama iz ormara. Umjesto toga, Aster atmosferu jeze gradi kroz duge subjektivne kadrove i duge vožnje kamere kod kojih režiser stalno odgađa pokazati izvorište prijetnje ili strave. Aster je dobro shvatio da ništa što zbilja vidimo nije tako jezivo kao ono što još nismo vidjeli. Takva režija - međutim - “Hereditary” čini za žanrovske standarde neočekivano sporim filmom. Onaj tko vidi “Hereditary” neće biti iznenađen kad dozna da na listi omiljenih Asterovih filmova gotovo nema horora, ali su na njoj zato po tri filma Bergmana i Mizoguchija.

“Naslijeđeno zlo” je - ukratko - gentrificirani horor, film koji stravu prodaje publici koja inače zazire od tog žanra, i pakira je u prestižni omot. Osobno mi to nije simpatično - no, Asteru se mora priznati da je darovit, da film ima atmosferu, te da je u nekim scenama dojmljivo jeziv.