Najbolja scena u filmu “Čudesni Spider-Man” odigrava se u školskoj knjižnici. U prvom planu je postariji čovjek sa slušalicama na ušima koji sređuje knjige i pomiče se u ritmu glazbe, ne sluteći da se iza njega tuku Spider-Man i Gušter, rušeći police i razarajući prostoriju.
On zatim izađe ne okrenuvši se, a i dva super junaka su u međuvremenu nastavila svoj žestoki obračun negdje drugdje. Dodatni je štos što tip sa slušalicama nije nitko drugi nego Stan Lee, čovjek koji je prije pola stoljeća uveo Spider-Mana u svijet stripa.
Na žalost, ovakvih dosjetki više nema, ali to ne znači da je “Čudesni Spider-Man” iznevjerio očekivanja. Štoviše, prije bi se moglo ustvrditi da je kompanija Sony izvela pravi podvig kada se prije dvije godine definitivno oprostila s ekipom koja je napravila financijski vrlo uspješnu trilogiju (najslabiji treći film čak je i najviše zaradio) i odlučila sve započeti iznova. Angažirala je novog redatelja i glumce te još jednom elaborirala priču o srednjoškolcu kojeg ugrize pauk posebne vrste i on poprimi neke od osobina tog insekta, naime, može se verati po zidovima i ispuštati iz dlanova tanku, elastičnu mrežu.
Beskonačne tučnjave
U početku niste baš oduševljeni što još jednom morate gledati ono što već znate na pamet, međutim, film vas postupno pridobije odmacima i razlikama, tako da ste naposljetku zadovoljni. “Čudesni Spider-Man” možda nije tako dobar kao dva “Iron Mana” ili “Osvetnici”, no to je visoka razina hollywoodskog blockbustera, u kojoj ništa nije dosadno, pa čak ni naizgled beskonačne tučnjave mutiranih superjunaka.
Usporedimo li novog “Spider-Mana” s onim iz 2002. u režiji Sama Raimija, rezultat je sljedeći. Tobey Maguire ili Andrew Garfield? Podjednako su dobri, obojica su vješto izvela ono što su od njih zahtijevali njihovi redatelji. Maguire sliči dječarcu koji je uletio u nešto što nadilazi njegove moći, a Garfield je intenzivniji i ozbiljniji: potpuno mu vjerujemo da je u stanju razumjeti kompliciranu formulu o križanju vrsta.
Pritom, Maguire je idealno pasao u Raimijev pomalo artificijelni svijet, dok je novi redatelj Marc Webb inzistirao na malo realističnijem okružju: ovdje se koriste mobiteli, klinci se ne skidaju s interneta i ne odvajaju od svojih skateboarda.
Glede glavnih ženskih likova novi je film u apsolutnoj prednosti. Kirsten Dunst je odlična glumica, što je u više navrata i dokazala izvan serijala o Spider-Manu, no lik Mary Jane Watson ne predstavlja više od zgodne glupače koja u pogibeljnim situacijama zna samo plakati i vrištati. Gwen Stacy koju u “Čudesnom Spider-Manu” igra Emma Stone neusporedivo je zanimljivija junakinja: to je čvrsta, sigurna cura, intelektualno superiorna (iako je samo srednjoškolka, čak vodi i stažiste u korporaciji za znanstvena istraživanja), koja se ne bi mogla vezati uz nekog zgodnog sportaša, kao što je bio slučaj s Mary Jane Watson. Međuigra Emme Stone i Andrewa Garfielda je izvrsna: usredotočite se samo na scenu u kojoj njih dvoje prvi put ozbiljnije koketiraju! Webb je to režirao kao da je u pitanju pravi realistički ljubavni film, a ne blockbuster: njih dvoje oklijevaju, ne kažu što bi htjeli, pomalo su nesigurni, a opet su svjesni uzajamne privlačnosti. Tako nešto mogao je napraviti samo filmaš, koji je briljirao nezavisnim prvijencem, romantičnom komedijom “(500) dana sa Summer”.
Erotski kontakti
Lako je zamisliti da njih dvoje završe u krevetu, što je kod Raimija nije dolazilo u obzir: tamo je poljubac bio vrhunac erotskog kontakta.
Prvi “Spider-Man” ima nešto kompleksniju postavu negativaca, jer je Peter Parker poput zamjenskog sina Normanu Osbornu ( Willem Dafoe), koji zbog njega zapostavlja vlastitu krv ( James Franco). U “Čudesnom Spider-Manu” postoji samo jednoruki dr. Curt Connors, nekadašnji partner Peterova oca, koji također gaji roditeljske simpatije prema mladiću, no ta se tema bog zna kako ne razvija. Srećom, Rhys Ifans je sjajan glumac i nadoknađuje štošta što je u scenariju izostavljeno: jedina je nevolja što ga vrlo brzo pretvore u Guštera: tada više nema njega nego na scenu stupa kompjutorski stvoreno čudovište, kakvih je danas u hollywoodskim filmovima i previše. Današnjem gledatelju nova će verzija biti zanimljiva i zbog 3-D efekata: u Raimijevom filmu izvrsne su bile scene Spider-Manova letenja New Yorkom, no kada se takvoj akciji pridoda iluzija dubine, nema zbora što je atraktivnije.
Otvorena priča
Pritom se 3-D ne koristi agresivno, nego se njegov pravi potencijal čuva samo za scene kojima treba impresionirati publiku.
Štošta u priči ostaje otvoreno, jer je Sony bio uvjeren da će prvi film postići uspjeh i da će se snimati nastavak. Webb je izjavio da nije siguran hoće li se prihvatiti tog posla, što bi bilo šteta. Odlična su mu suptilna otkrivanja podudarnosti, poput scena u kojima se specijalci strelovito spuštaju uz pomoć užadi i doimaju se kao prava horda Spider-Mana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....