'Ne reklamiramo mi pirate nego Hribar ne radi svoj posao'

EPH reklamira pirate ‘Svećenikove djece’ i ‘Sonje i bika’. Što ćeš poduzeti?”. Ova kratka SMS poruka bar zasad jedina je reakcija Hrvoja Hribara, ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra, na moj tekst u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista u kojem sam ustvrdio da hrvatski film nikad nije više zarađivao (“Svećenikova djeca” i “Sonja i bik” prošlog četvrtka bili su među pet najbolje plasiranih filmova na hrvatskom box officeu), a nikad manje dobivao: sve mu uzmu prikazivači i distributeri, pa nakon odbijanja troškova producentu i ekipi ostane nešto malo više od deset posto od ukupne bruto zarade. Napomenuo sam da hrvatski filmaši upravo vode bitku da se ta nepravedna raspodjela izmijeni, ali i da Hrvoje Hribar - kolikogod imao zasluga za današnju razmjerno solidnu organizacije hrvatske kinematografije - ne poduzima puno da se u nju uključi.

Zašto vlada kaos

Uz jaku podršku HAVC-a i Ministarstva kulture hrvatski film u trenu bi dobio zaštitu u odnosu na prikazivače i distributere kakvu, recimo, uživa francuski film na svom terenu. Naposljetku sam dodao kako se po još jednom detalju vidi da u nas vlada kaos: iako “Svećenikova djeca” i “Sonja i bik” i dalje odlično zarađuju u kinima, već su se pojavile piratske kopije na internetu koje bi ozbiljno mogle ugroziti njihovu gledanost. U Srbiji i Sloveniji, napomenuo sam, tako nešto se ne bi moglo dogoditi. Tamo postoji neka vrsta prešutnog sporazuma s tipovima koji se bave internetskim piratstvom, pa veliki hitovi poput “Montevidea” ili “Gremo mi po svoje” postaju dostupni za nelegalno “skidanje” tek kad odrade svoje u kinima.

I što na sve to odgovara Hribar? Šalje jednom od sugovornika koji su mi davali podatke za ukupnu sliku hrvatske kinematografije (a bilo ih je bar desetak) SMS poruku u kojoj mu sugerira da poduzme nešto protiv EPH, tj. mene koji sam napisao taj članak. Ne poziva ga da se bori protiv pirata, nego protiv EPH!

Zbilja nevjerojatno, ali sada bar znamo da se Hribaru fućka za natezanje hrvatskih producenata i redatelja s prikazivačima i distributerima. Neka se dečki bore za to pri Gospodarskoj komori, imaju tamo nekakvu komisiju, pa neka tamo riješe svoje probleme. On će radije udariti na medije, koji nikako da mu priznaju zasluge koje su po njegovu sudu neupitne.

Filmovi koji ‘cure’

No pustimo Hribara, piratstvo je zbilja ozbiljan problem. Prije skoro šest godina izbio je veliki skandal kada se na internetu pojavila radna kopija blockbustera “Wolverine” s Hughom Jackmanom i to dva tjedna prije no što je film uopće krenuo u kina. FBI je uhapsio izvjesnog Gilberta Sancheza, koji je navodno kupio piratski DVD od nekog Korejanca u Bronxu, i “aploadao” ga na internet. O slučaju je pisao i New York Times, a Sanchez - iako se nikad nije doznalo tko je omogućio umnažanje radne kopije - dobio je godinu dana zatvora. To je ostao jedinstven slučaj, filmovi “cure” najčešće tako što ih se snimi kamerom u kinu (takve stvari gledaju samo očajnici, jer su slabe kvalitete) ili kada se netko dočepa “screenera”. Ovo potonje je teško kontrolirati, pogotovo kada su u pitanju Oscari, jer se umnaža na tisuće diskova za potrebe glasača Američke akademije, no kad-tad će smisliti sistem koji će onemogućiti zloupotrebu “screenera”: zasad ga još nisu našli.

Označene kopije

U našem Continental filmu su škrgutali zubima kada se oskarovski screener njihova filma “Odbjegli Django” pojavio točno u trenutku kada je film krenuo u hrvatska kina, no to je bio ne samo njihov nego i međunarodni problem. Sa “Svećenikovom djecom” je jednostavnija situacija, sve su kopije označene i točno se može ustanoviti odakle je film “procurio” na Internet. Sigurni su da će uhvatiti počinitelja, a to će biti upozorenje da se takav slučaj više ne ponovi. Piratska kopija “Sonje i bika” pak ima engleske titlove i očito je napravljena po nekom od tridesetak screenera koji su poslani na međunarodne festivale: tu je već malo teže uhvatiti počinitelja, ali nije nemoguće. Šteta pritom nije mala, budući da piratsku kopiju u nekim slučajevima pogleda i preko sto tisuća gledatelja: naravno, ne baš svakog filma (nije baš bilo puno zanimanja za “skidanje” “Kotlovine” Tomislava Radića), ali “Svećenikova djeca” i “Sonja i bik” su atrakcije, pa počinitelje treba suditi strože. Za početak, strah od kazne dobra je opomena, a možda pirati jednom shvate da zbilja nije fair uništavati šanse filmovima koji su još u kinima.