Kolači i žohari znakovita su kombinacija kada je u pitanju novi film Snježane Tribuson “Sve najbolje”, najavljivan kao božićna komedija s trovanjem.
Kolačima se bavi njezina junakinja, slastičarka Verica (sveprisutna, ali uvijek superiorna Ksenija Marinković), koja uoči blagdana za svoje poznate priprema gomilu medenjaka, a da sve ne bi ispalo previše zaslađeno, do badema koji su tim delikatesama trebali dati posebnu aromu probili su se gnjusni mali insekti i zatrovali ih. Umjesto za božićnom trpezom, nesretnici koji su se pomamili za Veričinim medenjacima završili su u bolnici, ali kako je smijeh ipak važniji od probavnih smetnji, ništa nije ispalo pretjerano ozbiljno: žohari su bili samo neočekivan začin, a medenjaci temeljna i vrlo trajna podloga.
Ženski film
“Sve najbolje” ima puno zajedničkog s redateljičinim najvećim kinouspjehom “Tri muškarca Melite Žganjer” iz 1998. I ovo je naglašeno ženski film s puno likova, jarkog kolorita, sa strancima kao katalizatorima radnje, jedino je puno ambicioznije strukturiran pa nemate dojam da gledate omnibus iz nekoliko cjelina (što je pak tamo bila i namjera).
Priča započinje u Zagrebu, gdje Verica radi u kafiću s nevjerojatnim delicijama i redovno posjećuje sestru u bolnici: time je diskretno uvedeno mjesto radnje koje će imati važnu ulogu u finalu, a da bi sve funkcioniralo po principu kontrapunkta, druga važna lokacija je kičasti zagrebački HNK. Bolnica zato što je Veričina sestra Lucija (Jasna Bilušić) na kemoterapiji i izgubila je kosu (opet nam daju injekciju oporosti), a pritom je i u ljubavnoj vezi s prijateljicom (Lucija Šerbedžija) koju krije od obitelji: tek da se ne pomisli da je to jedan od onih filmova u kojima cure samo uzdišu za muškarcima ili bjesne na njih.
Ljubavni gafovi
Ženski likovi dijele se u nekoliko kategorija. One koje još nisu našle životnog partnera, poput Verice, spremne su uletjeti u zagrljaj okorjelih zavodnika poput soboslikara Ljube (Goran Navojec igrao je ulogu potpuno drukčije vrste u “Meliti Žganjer”), a podjednako je naivna i medicinska sestra Goga (Dora Fišter) koja samo niže ljubavne gafove. Ima naravno i mudrih, poput iskusne Mirjane (fina minijatura Ksenije Pajić), koja detektivski otkriva mušku proračunatost, ali cijena toga je da u kazalište odlazi s prijateljicama umjesto s nekim ozbiljnim partnerom.
Operna diva
Po principu kontrasta funkcionira i narativna linija isprepletena oko operne dive Brankice (glumački debi naše poznate mezzosopranistice Renate Pokupić). Na početku filma ona je u hotelskoj sobi u Berlinu i upravo otpravlja svog nepouzdanog ljubavnika (Goran Bogdan): dosta joj je glamura i blještavila pozornica svjetskih metropola, radije se vraća kući u Hrvatsku u rodno selo i tamo vozi traktor i cijepa drva. Cijena je visoka jer neprestano mora trpjeti ispitivački pogled svog nepodnošljivo mudrog oca (Bogdan Diklić je Bjelovarac poput redateljice). Kad na pozornici HNK upozna španjolskog pjevača Martina (virtuozan nastup Ozrena Grabarića), i to na probi Mozartova “Don Giovannija”, u kojem ima dosta humora, ali i tjeskobe, u iskušenju je jer joj se on sviđa, međutim po jednoj situaciji zaključi da možda ima puno zajedničkog s naslovnim likom te opere.
Iako se na kraju priča vrlo spretno zaokruži, redateljica, ujedno i scenaristica, ne jamči nam previše predvidljivu vožnju: umetne poneki motiv, da bi zatim njegovo razrješenje preskočila, jer to smatra previše očitim (nikad nismo doznali je li Verica odgovarala pred policijom zbog trovanja sugrađana). Ujedno je to film u kojem publika može uživati, ali ima autorski izrazit pečat i vrlo je rafinirano režiran, što je prava rijetkost u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji. Kad vam požele “sve najbolje”, obično je to reda radi, no u ovom slučaju vrlo je iskreno i uslijedi nakon nekoliko neugodnih udaraca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....