NENAD POLIMAC O NOVOJ KOMEDIJI SNJEŽANE TRIBUSON: Božićna komedija u kojoj će publika doista uživati

Kolači i žohari znakovita su kombinacija kada je u pitanju novi film Snježane Tribuson “Sve najbolje”, najavljivan kao božićna komedija s trovanjem.

Kolačima se bavi njezina junakinja, slastičarka Verica (sveprisutna, ali uvijek superiorna Ksenija Marinković), koja uoči blagdana za svoje poznate priprema gomilu medenjaka, a da sve ne bi ispalo previše zaslađeno, do badema koji su tim delikatesama trebali dati posebnu aromu probili su se gnjusni mali insekti i zatrovali ih. Umjesto za božićnom trpezom, nesretnici koji su se pomamili za Veričinim medenjacima završili su u bolnici, ali kako je smijeh ipak važniji od probavnih smetnji, ništa nije ispalo pretjerano ozbiljno: žohari su bili samo neočekivan začin, a medenjaci temeljna i vrlo trajna podloga.

Ženski film

“Sve najbolje” ima puno zajedničkog s redateljičinim najvećim kinouspjehom “Tri muškarca Melite Žganjer” iz 1998. I ovo je naglašeno ženski film s puno likova, jarkog kolorita, sa strancima kao katalizatorima radnje, jedino je puno ambicioznije strukturiran pa nemate dojam da gledate omnibus iz nekoliko cjelina (što je pak tamo bila i namjera).

Priča započinje u Zagrebu, gdje Verica radi u kafiću s nevjerojatnim delicijama i redovno posjećuje sestru u bolnici: time je diskretno uvedeno mjesto radnje koje će imati važnu ulogu u finalu, a da bi sve funkcioniralo po principu kontrapunkta, druga važna lokacija je kičasti zagrebački HNK. Bolnica zato što je Veričina sestra Lucija (Jasna Bilušić) na kemoterapiji i izgubila je kosu (opet nam daju injekciju oporosti), a pritom je i u ljubavnoj vezi s prijateljicom (Lucija Šerbe­džija) koju krije od obitelji: tek da se ne pomisli da je to jedan od onih filmova u kojima cure samo uzdišu za muškarcima ili bjesne na njih.

Ljubavni gafovi

Ženski likovi dijele se u nekoliko kategorija. One koje još nisu našle životnog partnera, poput Verice, sprem­ne su uletjeti u zagrljaj okorje­lih zavodnika poput soboslikara Ljube (Goran Navojec igrao je ulogu potpuno drukčije vrste u “Meliti Žganjer”), a podjednako je naivna i medicinska sestra Goga (Dora Fišter) koja samo niže ljubavne gafove. Ima naravno i mudrih, poput iskusne Mirjane (fina minijatura Ksenije Pajić), koja detektivski otkriva mušku proračunatost, ali cijena toga je da u kazalište odlazi s prijateljicama umjesto s nekim ozbiljnim partnerom.

Operna diva

Po principu kontrasta funkcionira i narativna linija isprepletena oko operne dive Brankice (glumački debi naše poz­nate mezzosopranistice Renate Pokupić). Na početku filma ona je u hotelskoj sobi u Berlinu i upravo otpravlja svog nepouzdanog ljubavnika (Goran Bogdan): dosta joj je glamura i blještavila pozornica svjetskih metropola, radije se vraća kući u Hrvatsku u rodno selo i tamo vozi traktor i cijepa drva. Cijena je visoka jer neprestano mora trpjeti ispitivački pogled svog nepodnoš­ljivo mudrog oca (Bogdan Diklić je Bjelovarac poput redateljice). Kad na pozornici HNK upozna španjolskog pjevača Martina (virtuozan nastup Ozrena Grabarića), i to na probi Mozartova “Don Giovannija”, u kojem ima dosta humora, ali i tjeskobe, u iskušenju je jer joj se on sviđa, međutim po jednoj situaciji zaključi da možda ima puno zajedničkog s naslovnim likom te opere.

Iako se na kraju priča vrlo spretno zaokruži, redateljica, ujedno i scenaristica, ne jamči nam previše predvidljivu vožnju: umetne poneki motiv, da bi zatim njegovo razrješenje preskočila, jer to smatra previše očitim (nikad nismo doznali je li Verica odgovarala pred policijom zbog trovanja sugrađana). Ujedno je to film u kojem publika može uživati, ali ima autorski izrazit pečat i vrlo je rafinirano režiran, što je prava rijetkost u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji. Kad vam požele “sve najbolje”, obično je to reda radi, no u ovom slučaju vrlo je iskreno i uslijedi nakon nekoliko neugodnih udaraca.