RETROSPEKTIVA LARISE ŠEPITKO

NENAD POLIMAC Upoznajte najveću nepoznatu sovjetsku filmsku redateljicu

Poginula je u 41. godini u prometnoj nesreći, u potrazi za lokacijama za novi film

Rano ujutro, 2. srpnja 1979. godine, ekipa novog filma Larise Šepitko nalazila se u kombiju na obilasku lokaciju. Vozili su se autoputom od Lenjingrada (danas opet Petrograda) i namjeravali skrenuti prema Selinškom jezeru kada je došlo do sudara s kamionom.

Svih petoro putnika u kombiju - redateljica, direktor fotografije Vladimir Čuhnov, scenograf Jurij Fomenko i još dva člana ekipe - poginuli su, a smrt mora da je došla nenadano jer u njihovoj krvi uopće nije bilo adrenalina. Vjerojatno je vozač zaspao - komentirao je događaj redateljičin dobar znanac Andrej Tarkovski, ali bilo je i drugih teorija. U toj oblasti često su se događali neobjašnjivi udesi, pa su je mještani prozvali Bermudskim trokutom.

Remek-djelo ‘Krila’

Nije tada bilo Interneta, stoga se vijest o redateljičinoj smrti razmjerno sporo probijala iz Sovjetskog Saveza. Ipak, kada je konačno proširena kako spada, u svijetu filma zavladao je šok. Naime, dvije godine ranije Šepitko je dobila Zlatnog medvjeda u Berlinu za sjajnu ratnu dramu “Uspon”, a u njezinom nevelikom opusu (četiri cjelovečernja filma, jedan prilog u bunkeriranom diptihu i jedna tv drama) još su se posebno izdvajala “Krila” iz 1966., koja su dobri znalci istočnoeuropskog filma smatrali remek-djelom. U razdoblju koje je sve agresivnije zagovaralo rodnu ravnopravnost kada je u pitanju režiranje filmova, Šepitko je bila ključni dokaz da su žene u toj vještini katkad i superiornije od muškaraca.

U trenutku smrti imala je tek četrdeset i jednu godinu. Rođena je u Ukrajini, oca, sovjetskog časnika iranskog podrijetla, nikad nije upoznala, rano je napustio obitelj, tako da je majka učiteljica sama odgajala troje djece. Odmah se htjela baviti filmom, a kad se pojavila na moskovskoj visokoj filmskoj školi VGIK, smatrali su da je ta zgodna cura kao stvorena za glumicu, no ona je upisala studij režije. Mentor joj je bio legendarni Ukrajinac Aleksander Dovženko, ali samo 18 mjeseci, jer je tada već bio teško bolestan: od njega je naučila pravila koga će se i kasnije držati: “Radi svaki film kao da ti je posljednji”.

Diplomski prvijenac “Vrućina” (1963.) završila je uz pomoć kolege sa studija Elema Klimova, koji će joj kasnije postati suprug i također proslavljeni redatelj. Film je dobio nagradu za debitantsko ostvarenje u Karlovym Varyma, odlikovao se ekspresivnim vizualnim prosedeom u kojem su se nazirali tragovi Dovženka, no zato su “Krila” bila potpuno drukčije, krajnje originalno ostvarenje, u kojem bi se prije moglo govoriti o ugledanju na Michelangela Antonionija.

Hladni i analitični

Šepitko je pripadala grupaciji sovjetskog novog vala koja je koristila plodove liberalizacije u kulturi iz Hruščovljeve ere, ali se komunistička administracija nije tako lako predavala. Marlen Hucijev dvije se godine natezao sa cenzurom prije no što je “Imam 20 godina” pušten u kina i na strane festivale, Tarkovski je tri godine čekao s “Andrejom Rubljovom”, a “Asjina sreća” Andreja Končalovskog zabranjena je sve do osamdesetih. Ni “Krila” nisu bila primljena blagonaklono, film nije smio na strane festivale jer je glavna junakinja, odlikovani pilot i direktorica škole, prikazana kao tragična ličnost koja nema dosluha s mladom generacijom. Sovjetski su filmovi znali grcati u emocijama, a njezina su ostvarenja bila hladna i analitička, osjećaji su se nazirali tek u drugom planu. “Krila” su ipak prošla, ali je zato diptih “Domovina elektriciteta”, koji je radila s Andrejom Smirnovom, sklonjen od javnosti sve do kraja osamdesetih.

Romantična drama “Ti i ja” iz 1971., njezin jedini film u boji, nije ničim provocirala osim naglašenim modernizmom, godinu kasnije je zatrudnjela, tijekom ispitivanja u bolnici pala je i ozlijedila kičmu, a usprkos upozorenjima liječnika da bi porođaj mogao biti koban nije se pokolebala i tako dobila jedinog sina. Sredinom tog desetljeća počela je pripremati “Uspon” po pripovijetki Vasilija Bikova “Sotnikov”, koji bi se po fabuli lako uklopio u socrealističku tradiciju, budući da su protagonisti partizan koji se ne da slomiti i njegov suborac koji više cijeni život od ideala, no redateljica ga je koncipirala kao religijsku alegoriju: nepokolebljivi partizan je Krist, posrnuli suborac Juda, a put na vješala dočaran je poput Golgote. Sovjetski cenzori se nisu ni snašli, a film je već trijumfirao u Berlinu i postao kulturna znamenitost u koju se ne dira.

Izazivala establishment

Njezino tek započeto ostvarenje “Oproštaj s Matjorom” po romanu Valentina Rasputina, dramu o seljacima koji moraju napustiti svoje domove jer će ih poplaviti akumulaciono jezero, dovršio je Klimov (u međuvremenu je napravio i 20-minutni dokumentarac “Larisa”), jednostavno ga nazvao “Oproštaj”, ali je dvije godine čekao na dozvolu cenzure da film krene u kina. Tako je i nakon smrti redateljica nastavila izazivati sovjetski kulturni establishment.

Potkraj prošlog desetljeća ugledni američki DVD izdavač Criterion objavio je box set s njezina dva najpoznatija filma, “Krila” i “Uspon” i tako ponovno potakao zanimanje za njezino stvaralaštvo. Retrospektiva od tri filma - uz dva spomenuta tu je i “Ti i ja” - koju od danas utorkom uvečer počinje emitirati HRT 3 prva je takve vrste u Hrvatskoj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 22:22