NEZAVISNI PRODUCENTI OPTUŽUJU 'HRT krši zakon i minira razvoj te su nas oštetili za više od pola milijarde kuna'

Prema našim izračunima, investicija u domaću nezavisnu produkciju u odnosu na ukupni promet triju nacionalnih televizija u Hrvatskoj iznosi samo dva posto, dok je europski prosjek 30, a razvijenije zemlje investiraju više od 50 posto u nezavisne sadržaje. Mi smo sa svojim bijednim postotkom na samom dnu Europske unije. Istaknuo je to Dario Vince, predsjednik Hrvatskog društva nezavisnih producenata. Osnivanje te udruge prije više od sedam godina bila je zapravo reakcija producenata na zakonske promjene, jer se u sklopu pristupnih pregovora prvi put u nekom našem zakonu pojavio pojam nezavisne produkcije. Nakon Zakona o elektroničkim medijima, 2011. uslijedio je Zakon o HRT-u kojim se propisuje obvezna kvota, prema kojoj omjer nezavisne produkcije treba iznositi minimalno 15 posto HRT-ova programskog proračuna. Međutim, što je točno tih famoznih 15 posto, privatni producenti i javna radiotelevizija ne mogu se dogovoriti već pet godina. No, sudeći prema onome što je iznio Dario Vince, vlasnik producentske kuće Ring, to je samo dio nesporazuma u suradnji s njihovim najvećim naručiteljem programa.

- Mi s HRT-om imamo probleme već dugi niz godina. Poštivanje kvote samo je jedan problem. Pravilnici o nabavi su neadekvatni, a javnih natječaja malo ima, a malo nema. Uz to, kako se promijeni koja garnitura na televiziji, sve se praktički vraća na početak. Od trenutka kad sam počeo raditi prvu sezonu “Počivali u miru”, a bilo je to 2011., do danas promijenilo se devet ravnatelja programa HRT-a. To je čisti horor. Kada idu te promjene, sve što se prije dogovoriš, kao da i nisi. Onda novoj osobi treba par mjeseci da se uhoda, onda krenu novi pregovori i taman nešto dogovoriš, dođe nova smjena. Tih zadnjih pet, šest godina bilo je stvarno katastrofa. U tome svemu ima još nekoliko ključnih problema kojima se Udruga sada intenzivno bavi.

Na što konkretno mislite?

- Prva stvar koja je dubioza cijelo ovo vrijeme tiče se prava. Jedan od tri kriterija definicije nezavisnog producenta kako to određuje Europska direktiva, koja je prihvaćena svugdje u Europi, jest da nezavisni producent zadržava sekundarna prava projekta koji je osmislio i postavio. To su sva prava korištenja djela izvan domaćeg teritorija. Nakon određenog vremena, najčešće pet godina, vraćaju mu se i primarna prava. Nepoštivanje te prakse pogubno je za ekonomiku nezavisne produkcije.

U kojem je smislu pogubno, osim što ne možete zaraditi od prodaje prava vani?

- Ako vi niste vlasnik ni primarnih ni sekundarnih prava, jedini izvor iz kojeg možete zaraditi je osnovni iznos koji se ulaže u proizvodnju. U tom slučaju vaša jedina poslovna motivacija može biti da što manje od budžeta investirate u seriju ili film. A to izravno šteti projektu jer utječe na njegovu kvalitetu. U trenutku kada ste vi vlasnik prava, cijela ekonomika se mijenja. Vaš je interes da projekt bude što bolji, da se prodaje i reprizira, pa ste onda spremni investirati sve, uključujući i vlastiti novac, u kvalitetu. Ovako je to destimulirajuće, jer morate uzeti od budžeta projekta da biste išta zaradili, a jednom kada ga naplatite, s projektom više nemate ništa. Dodatno, zbog toga nam je zapriječen pristup europskim fondovima. Govorimo o poslovima koje morate razvijati i po nekoliko godina prije nego što eventualno dođete do ugovora.

Znači nemate nikakav postotak od sekundarnih prava?

- Zadnjih godina smo dobivali milostinju, po 30 posto, ali prodaja je išla na samo par tržišta u regiji i riječ je o vrlo sitnom iznosu. Prije nije bilo ni tih 30 posto. HRT bi ponudio ugovor u kojem stoji da se odričete svih prava za sva vremena, neovisno o platformi na kojoj će se prikazivati. Dakle jednom kada snimiš seriju ili film, to više nikad nije tvoje. Mi u udruzi sada to želimo regulirati trajno, jer to nije samo naš problem, nego i HRT-ov: tako definirani ugovori ne mogu se smatrati nezavisnom produkcijom.

Već dugo traje prijepor između HRT-a i privatnih producenta koliko zapravo iznosi njihov programski budžet...

- To je dobro čuvana tajna HRT-a. U tim pregovorima koje smo vodili, povremeno bi netko od njih i priznao da smo u pravu. Ali to je uvijek ostalo u četiri zida. I uvijek se pregovaralo na način “razumijemo, bit će, ali ne može se to odmah, dajte nam neko vrijeme, pa ćemo se prilagoditi”. Prilagođavaju se već šest godina, bez napretka.

Vi zastupate stajalište da je HRT-ov programski budžet daleko veći. O kojem iznosu se radi?

- Zakon o HRT-u iz 2011. jasan je i jednostavan u pogledu tih kvota. Svi europski zakoni imaju kvote za nezavisnu produkciju i određuju ih u odnosu na ukupni proračun javne radiotelevizije. Kod nas je HRT prilikom donošenja Zakona uspio izlobirati da se to odnosi samo na programski proračun. Ukupni godišnji proračun HRT-a je oko 1,4 milijarde kuna. Međutim, HRT sve ove godine nije projektno iskazivao svoje knjigovodstvo, na što su obvezni po europskom zakonodavstvu kao korisnici državnih poticaja. I već su par puta upozoravani zbog toga. Dakle, od njih je zatraženo da transparentno razdvoje marketinške prihode od onih od pristojbe, ali istodobno je svaki korisnik državnih poticaja u EU dužan voditi transparentno računovodstvo svojih proizvoda, njihove stvarne cijene. HRT je do sada vodio računovodstvo kao da mu je godišnji proračun za program 300 milijuna kuna. I laik bi se zapitao kako je moguće da za temeljnu djelatnost, a to je proizvodnja i prikazivanje programa, jedna RTV kuća koja raspolaže sa 1,4 milijarde godišnjeg prihoda troši samo 300 milijuna kuna. Na što onda ide preostalih 1,1 milijardi kuna? Međutim, ako malo detaljnije pogledate godišnje izvještaje, vidjet ćete da se tih 300 milijuna odnosi isključivo na direktne vanjske troškove, a to naprosto ne odgovara definiciji proračuna. Unutra nisu plaće zaposlenih, uredi, studiji, tehnika, scenografija, čak ni potrošena električna energija. A što je to nego trošak nastajanja programa? Kad smo analizirali njihov godišnji izvještaj, brzo smo ustanovili da se programski proračun zapravo kreće oko 900 milijuna kuna.

Na čemu još bazirate te tvrdnje?

- Poznato nam je i da je neovisna revizija tijekom prošle godine ustanovila da programski proračun HRT-a ne može biti manji od 700 milijuna kuna. Unatoč tome, prošle je godine v.d. glavnog ravnatelja HRT-a Siniša Kovačić u svom prvom intervjuu istupio s genijalnim nalazom kako je prethodna Uprava trošila za nezavisnu produkciju 115 posto više nego što je trebala. I ponovio to u desetak intervjua. Je li on pritom bio skandalozno neinformiran, to ne znam. Međutim, činjenica je ako ti zakon kaže da si dužan minimalno potrošiti 15 posto od programskog proračuna, vrlo je jasno da je minimalni iznos od 700 milijuna najmanje 105 milijuna kuna. A on je okarakterizirao do tada rekordni iznos od 57 milijuna kuna kao neodgovorni prebačaj, što je naprosto teška matematička budalaština i velika laž. Možda i zakonom kažnjiva laž, jer bi ravnatelj javne televizije trebao biti odgovoran za tako flagrantno kršenje zakona.

Tomislav Krišto / HANZA MEDIA

Koliko je onda prijašnjih godina odlazilo na nezavisnu produkciju?

- To je iznos u kojem su, kako to Zakon uređuje, i programi iz EU. Dakle, niz prijašnjih godina taj je njihov prekršaj bio još krupniji, jer se iznos najčešće kretao oko 35 milijuna kuna. Prošle je godine pao ispod 20. Dakle, od 2011. HRT krši zakon, bojkotira i minira razvoj nezavisne produkcije koja je i na europskoj i na hrvatskoj razini označena kao strateški smjer razvoja pluralizma i ekonomike javnih servisa, gdje je javnom servisu zakonom naloženo da mora podupirati taj oblik produkcije i sve više ići u tom smjeru. Oštetili su nas za više od pola milijarde kuna. Umjesto da dođe do procvata nezavisne privatne produkcije, mnoge tvrtke su propale, a ostali se bave dodatnim poslovima kako bi preživjeli.

Dobro, a što ste do sada poduzeli?

- U početku smo problem željeli riješiti direktno s HRT-om. Oni su nas tražili, nemojte sada od toga raditi veliku galamu, hajmo razgovarati. Odazvali smo se i sredinom prošle godine na neka tri, četiri sastanka s vodstvom jedinice Proizvodnja, koji su bili ugodni, ali gotovo ništa se nije realiziralo. Rečeno nam je kako je HRT u jako teškoj financijskoj situaciji, da neće u ovoj godini moći primijeniti takav obračun kvote, ali je obećano da će već iduće godine biti tako. S druge strane, imali smo problem i s prošlim natječajem, koji je, osim što je jako kasnio, bio u najmanju ruku krajnje čudan i mislim da je bio veliki korak unatrag.

U kojem smislu?

- Nije bio rađen po dobrim praksama javnih natječaja. Ostavio je za sobom brojne repove i sumnje, a bilo je i drugih problema. Nezadovoljni svim tim razgovorima, kako se oni realiziraju u praksi, napravili smo detaljni izvještaj i uputili ga Upravi, Nadzornom odboru i Programskom vijeću HRT-a.

Jeste li se zadržali na tome?

- Nakon toga smo se više aktivirali u svojoj krovnoj europskoj organizaciji CEPI koja nam je pomogla da precizno sagledamo sliku u Europi. Također, dobili smo otvorenu ponudu da nam pomognu u rješavanju naših problema, do te mjere da smo mogli, da smo bili jako rigorozni, inicirati i suspenziju pristojbe za HRT.

Zar je CEPI toliko moćan?

- Nije to stvar moći, nego se Europa stvarno drži svojih zakona. Ako nakon pet godina od donošenja zakona HRT nije uspostavio transparentne cijene svoje vlastite proizvodnje, to je narušavanje tržišnih odnosa i ozbiljan prekršaj u odnosu na europske propise i obveze koje je Hrvatska preuzela. I može se inicirati suspenzija. To je minimalno tri mjeseca, a ako se u tom razdoblju ne usklade, produljuje se. Mi smo procijenili da bi to moglo biti fatalno za HRT i nismo htjeli ugrožavati njegovu opstojnost. Tražili smo druge modele kako ih navesti da shvate ozbiljnost toga i konačno to riješimo. I tu nam je CEPI pomogao, jer su nam u komunikaciji s krovnom udrugom europskih neovisnih regulatora, čiji je član i naša Agencija za elektroničke medije, preporučili da formiramo koregulativno tijelo između ključnih čimbenika.

Je li učinjeno nešto po tom pitanju?

- Početkom prosinca prošle godine poslali smo poziv Agenciji i HRT-u. Prije toga ideju smo prezentirali na Danima elektroničkih medija u Opatiji i bila je dobro prihvaćena. Proces je malo potrajao, ali službene odluke o pristupanju koregulaciji donesene su i očekujemo prvi sastanak početkom veljače. U međuvremenu smo dogovorili usku suradnju sa srodnim strukovnim udrugama. Podržalo nas je i Ministarstvo kulture, a ministrica je ponudila da budu i pokrovitelji projekta.

Čime bi se bavilo to koregulativno tijelo?

- Ono bi bilo trajno tijelo koje treba izraditi cjeloviti Pravilnik o trgovini, a prva dva pitanja su svakako regulacija prava i ovogodišnji financijski plan HRT-a za nezavisnu produkciju. On nam još nije predočen i ne znamo jesu li usvojili nalaz revizije od prošle godine. Ova je godina za HRT osobito važna jer naša Agencija mora u listopadu predati izvješće Europskoj komisiji o poštivanju kvote i transparentnom računovodstvu. Kad bi to izvješće bilo negativno za HRT i iskazalo da se HRT ne pridržava tih kvota, to bi moglo biti jako nezgodno, ne samo njima nego i Vladi.

No to otprilike u konačnici može značiti velika otpuštanja na HRT-u?

- Davno je prošlo vrijeme mastodonata, golemih javnih televizija koje skupljaju velik novac od pretplatnika i utrpavaju ga u svoje ogromne zgrade gdje imaju silnu tehniku koja stoji i golem broj zaposlenih, a nemaju gotovo nikakvu odgovornost za potrošeni javni novac. Nezavisni sektor na projektima zapošljava više od 4000 ljudi i održava na životu više ljudi nego što ih je na HRT-u. No, za razliku od 3000 HRT-ovih zaposlenika, u našem sektoru ljudi nisu plaćeni i kada sjede i ne rade ništa, nego su plaćeni po učinku i samo onda kada ima posla. A na nas se ne troši ni 3 posto godišnjeg proračuna! Naravno, odnos HRT-a prema tome je vrlo logičan u smislu tradicije, jer tamo postoji dugogodišnja navika kako je javna televizija njihova i ne žele da ih se dira. Dugoročno gledano, to je najlošije za HRT. Smanjenje pristojbe i restrukturiranje, o čemu se govori godinama, zapravo upravo počiva na razvoju nezavisne produkcije. Jer realno proizvodimo puno jeftinije, a vrlo često kvalitetnije. U ovih 25 godina svi su se promijenili, samo HRT ne. No mislim da se sada neće oglušiti. Ovaj su put uz nas i Agencija i Ministarstvo, a u svakom trenutku možemo internacionalizirati problem. Ali vjerujem da svi shvaćaju da se problem više ne može gurati pod tepih i da 21. stoljeće kuca na vrata HRT-u.

Biljana Gaurina / HANZA MEDIA

Domagoj Burić