‘Nikad nisam bio državni režiser, a u filmu o Jasenovcu broj žrtava nisam umanjivao ni uvećavao‘

Redatelj Jakov Sedlar ovog je tjedna u Zagrebu, Splitu i Osijeku premijerno predstavio svoj novi film „Hrvatski pravednici” o Hrvatima koji su u Drugom svjetskom ratu riskirali vlastite živote kako bi spašavali Židove te od izraelske države dobili prestižnu medalju Pravednika među narodima.

Sedlar kaže da je među oko 22.000 pravednika iz cijeloga svijeta i 131 Hrvat. Otkriva kako je od 39.000 Židova, koliko je na početku Drugog svjetskog rata živjelo na području tadašnje NDH, svibanj 1945. dočekalo svega njih 9000.

„Još uvijek se mnogo toga ne zna o tome kako su se spašavali Židovi. Upravo se provodi istraživanje koje je pokazalo da je 308 Židova spašeno u bolnici Sestara milosrdnica. Spasili su ih ljudi koji su radili u bolnici”, govori Sedlar koji u filmu prikazujete dvije priče. Prva pod naslovom „Beba iz paketa” govori o židovskoj djevojčici Dine Buchler, a druga, „Hrvat koji je spasio stotinu Židova”, o mladom pravniku iz Tuzle Ratimiru Deletiusu koji je spašavao Židove.

Dinu Buchler, koja je na početku rata imala svega godinu dana, spasila je Zagrepčanka Dina Beretić koja se o njoj brinula kao o svojem djetetu te su ona i njezin sin Tihomil Beretić zbog toga dobili izraelsko odlikovanje. Majki i baki djevojčice se, kaže Sedlar, trag gubi u Auschwitzu, a otac joj je ubijen u Jasenovcu. Po Dinu je poslije rata došla njezina teta, koja se vratila iz partizana, i s njom je 1948. preselila u Izrael gdje je postala liječnica. Danas ima 82 godine. S Beretićima je ostala u kontaktu sve do njihove smrti i redovito su se posjećivali.

Cijelu emisiju Briefing donosimo na samom kraju ovoga članka

„Kod ljudi koji su spašavali Židove hrabrost je prevladala strah. Da su vlasti saznale da Beretići skrivaju djevojčicu, oni bi završili u Jasenovcu. O dobitnicima medalje Pravednika među narodima se izraelska država i muzej Yad Vashem posebno brinu. Kada je Tihomil Beretić teško obolio, on je preko Yad Vashema do kraja života dobivao lijekove iz Izraela i SAD-a. To pokazuje kako se treba odnositi prema nekome tko te zaduži i mislim da cijeli svijet treba od njih učiti pa tako i Hrvatska kada je u pitanju odnos prema braniteljima”, kaže Sedlar dodajući kako je jako vezan uz Izrael u kojem je snimio već 20 filmova.

„Kada je osnovan Izrael, bila je promidžba da Židovi iz cijeloga svijeta dođu živjeti u svoju zemlju. Mnogi koji su preživjeli Holokaust otišli su u želji da više ne budu proganjani. No, dogodila se nova tragedija. Židovi iz Jugoslavije su se prije ukrcaja u brod Radnik koji ih je iz Rijeke vozio u Haifu morali odreći sve svoje imovine. U Izrael su došli u pustinju, pod šatore, a ubrzo nakon proglašenja izraelske države, napale su je arapske zemlje i taj rat traje do danas”, ističe Sedlar.

„Bio sam dobar prijatelj s Franjom Tuđmanom i on je uvijek naglašavao da hrvatska država mora obeštetiti Židove koji su stradali tijekom Holokausta. Iako moderna Hrvatska nije kriva za ono što se dogodilo pod Pavelićevom vlašću, Tuđman i današnja Hrvatska su napravili sve da se niti jedan Židov u Hrvatskoj ne osjeća loše ili građaninom drugoga reda. Tuđman je imao i dva ministra židovskog porijekla, Nenada Porgesa i Davora Šterna. Mislim da sve ono što je imalo direktne veze s onime što se događalo za vrijeme Holokausta treba zabraniti”, naglašava Sedlar koji smatra da Hrvatskoj danas generalno ne treba ustaški pozdrav s izuzetkom vojnih jedinica koje slave neke događaje iz 1991. kada se Hrvatska branila.

„Mene se najviše optuživalo za film o Jasenovcu. Rekli su da sam umanjio broj žrtava. Uopće nisam umanjivao ni uvećavao, nego sam samo stavio sve brojeve žrtava koje sam našao u popisima – od 8500 do 1,7 milijuna. Nisam se osobno odredio ni prema jednom broju jer niti jedan do danas nije službeno potvrđen. Ogroman dio jugoslavenske historiografije je falsificiran. Bilo bi idealno da dođu strani stručnjaci koji istražuju Holokaust i da utvrde koliko je stvarno bilo žrtava u Jasenovcu. Drugi moj krimen je što sam prvi put progovorio o Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata. Postoje optužnice i dekreti za slanje ljudi tamo 1946., 1947. i 1948. godine što su bili komunistički zločini. Nisam ničije zločine uspoređivao, ali mislim da nema smisla jedno zataškavati, a drugo uvećavati”, kaže Sedlar dodajući kako nitko u njegovoj obitelji nije bio ekstreman niti je tako odgajan. Otac mu je, kaže, bio domobran koji je prešao u partizane.

„Mislim da sam domoljub, ništa više i ništa manje. Nikad nisam bio državni režiser. Volim ovu zemlju i ovaj narod i svejedno mi je tko je koje nacionalnosti. Tuđmana pamtim kao pristojnog čovjeka koji je volio svoju zemlju i učinio sve da ona izgleda kako treba. Apsolutno ga danas cijenim kao i tada”, kaže Sedlar. Otkriva kako svoje filmove snima bez financijske pomoći države što vrijedi i za zadnji film od Tuđmanu „Bilo jednom u Hrvatskoj” s Kevinom Spaceyjem.

„Petoro ljudi koju su mi financijski pomogli da napravim film očekuju da se novac vrati. Ako im ga ne vratim, neću im više moći kucati na vrata. Kod nas je situacija bolesna. Država nekome da pet milijuna kuna za film na koji se potroši puno manje, kupe se stanovi i nitko nikome ne odgovara iako je film pogledalo 200 ljudi u kinu. HAVC-om vlada Hrvoje Hribar i radi što hoće. Ja nisam u toj ekipi. Pogledajte, molim vas, tko dobiva filmove od HAVC-a. To je istih šest-sedam ljudi. Vi ste u komisiji pa date meni. Dogodine sam ja u komisiji pa dam vama. Po meni je to korupcija, ludilo, to je antidržavno, sve najgore”, zaključuje Sedlar.