NOVA ZVIJEZDA HRVATSKOG FILMA Filip je njemačkih korijena, u obitelji mu se nitko nije bavio glumom: Za ulogu shizofreničara pripremao sam se u Vrapču

Mali je odličan, on je ono najbolje u Ostojićevu filmu. Kao da nije iz naše kinematografije, kao da je američki ili glumac velike europske kinematografije, komentirao je jedan ugledni filmaš mladoga zagrebačkog glumca Filipa Mayera koji je prošli tjedan ostvario debi u glavnoj filmskoj roli u filmu “F 20” redatelja Arsena Antona Ostojića.

Film koji je trenutačno u hrvatskim kinima govori o ljetu hrvatskog mladića i djevojke u sitnim dvadesetima: ona raznosi pizze, radi u očevoj pizzeriji, on je sam kod kuće i igra videoigrice, oboje su kampanjski studenti.

Američka priča

Njezina glavna ambicija da jedan vikend, tog naizgled za mladi par tek sumornog ljeta, provede na Zrću rezultirat će nizom neočekivanih krvavih obrata u kojima će se otkriti da glavni lik Filip - kojega igra Filip Mayer, student treće godine zagrebačke Akademije - teško boluje od bolesti iz spektra medicinske šifre F20. Filip Mayer, koji je prije angažmana u filmu “F20” igrao Mikija u filmovima prema Kušanovim hitovima za djecu “Koko i duhovi” i “Ljubav ili smrt”, ovih dana čuje samo pohvale o svom debiju u glavnoj ulozi u dugometražnom igranom filmu.

- Nerijetko mi ljudi kažu da ‘F20’ ima američku priču i napetost koja ih drži tijekom filma. Javlja mi se mnogo mladih ljudi koji govore da su film pogledali nekoliko puta i kako im je srušio negativne stereotipe o hrvatskom filmu, da su konačno radosni što mogu otići u kino pogledati dobar domaći film. Zahvalio bih se kolegici Romini Tonković s kojom imam dobar privatni i poslovni odnos pa nam je zato bilo i lakše odraditi neke zahtjevne scene - kaže nekoliko dana nakon premijere filma glumac koji je ulogu dobio tako što je Arsen Anton Ostojić, redatelj filmova “Ta divna splitska noć”, “Nije kraj” i “Halimin put”, došao na njegov ispit iz pokreta još dok je bio na prvoj godini glume na zagrebačkoj Akademiji.

Kako je dobio ulogu

- Bio sam tek na prvom semestru studiranja, taj ispit je bio i moj prvi ‘otvoreni’ ispit, odnosno prvi put sam stao pred publiku kao student Akademije. Sjećam se da sam redatelja Ostojića uočio u publici baš dok sam sa svojom klasom izvodio ples u koru tijekom ispita. Nakon što je sve završilo, pri izlasku iz učionice Arsen me zaustavio da se upoznamo - ispričao je kako mu je redatelj dodijelio ulogu.

Filip Mayer s kolegicom, također studenticom glume Rominom Toković, nosi gotovo cijeli film. Uloga je složena, momak iz filma pati od shizofrenije.

- Imao sam sreću što sam na prvoj godini slušao predmet Elementi psihoanalize kod profesora Stanislava Matačića na kojem smo, između ostalog, učili i o ponašanju shizofrenih osoba. Bili su nam objašnjeni simptomi, uzroci i manifestacije te bolesti, tako da mi je to sigurno uvelike pomoglo oko slaganja vlastite slike lika koji želim iznijeti. Tijekom priprema filma puno sam razgovarao i sa scenaristom Hrvojem Sadarićem koji je, pišući scenarij, puno toga istraživao i znao te me je on još dodatno informirao. U fazi intenzivnijih priprema snimanja filma, ponovno uz pomoć profesora Matačića, otišao sam dva puta do psihijatrijske bolnice Vrapče.

Tamo samo nekoliko puta razgovarao s liječnicima koji su mi shizofreniju mogli pojasniti iz prve ruke. Razgovarao sam i s jednim pacijentom koji je dobrovoljno pristao ispričati mi svoju priču. Iskustvo u klinici Vrapče najviše mi je pomoglo u izgradnji mog lika. Jako sam zahvalan svim liječnicima koji su mi dobrovoljno pomogli - ističe Filip Mayer.

Djed pisac

Njegova je generacija prikazana u filmu na sljedeći način: ovisnici su o videoigricama, piju pivo s rakijom, nemaju intimne odnose a da se pritom i ne snimaju kamerom s mobitela.

- Danas su mobitel i snimanje postali naša svakodnevica i besmisleno se protiv toga boriti. Kao što mogu reći da su Instagram i Facebook nešto što ja koristim i za promoviranje onoga na čemu trenutačno radim. To se na neki način i očekuje od osobe koje se bavi glumačkim poslom, no naravno da u tome treba postojati osjećaj za mjeru i ukus. Važno mi je pritom da snimanje i objavljivanje na društvenim mrežama ne postane cilj mojih izlazaka ili dobro provedenog vremena. Fotografijom volim ovjekovječiti za sebe nešto lijepo što mi se događa, ali nisam sklon istog časa putem društvenih mreža tražiti neku potvrdu odobravanja drugih - rekao je o odnosu virtualnog i realnog kod današnjih 20-godišnjaka.

Filip Mayer rođen je 1997. u Zagrebu, odrastao je na Šalati, u Maksimiru i Sopotu.

- Moja obitelj ima njemačke korijene. Nitko mi u obitelji nije glumac, niti se bavi umjetnošću. Jedino što, uz moju mlađu sestru koja pokazuje mnoge umjetničke talente, imam prapradjeda Milutina Mayera (1874. - 1958.) koji je bio pisac. Moji roditelji su liječnici, majka mi je epidemiolog, a otac sudski medicinar i, srećom, uvijek su podržavali moju odluku da se bavim glumom. Uvijek sam se zbog toga znao i dodatno veseliti nekom svom uspjehu, baš zato da im potvrdim kako je dobro što su odlučili podržavati me - smije se sada.

Da će se u životu baviti glumom, odlučio je još u šestom razredu osnovne škole dok je bio član učilišta ZeKaeM-a. Od te odluke nije odustao ni kao srednjoškolac općeg smjera X. gimnazije.

- Sada znam da nisam pogriješio i da mi se isplatilo vjerovati u ono što sam želio - kaže glumac koji je ove godine radio na HBO-ovoj seriji “Uspjeh” koju je režirao oskarovac Danis Tanović, kao i na seriji “Crno-bijeli svijet” u kojoj ima manju ulogu kazališnog redatelja. S veseljem iščekuje i europsku premijeru filma “Destination: Dewsbury” koji je radio u Engleskoj. Trenutačno na Hvaru snima film “Ribanje i ribarsko prigovaranje” redatelja Milana Trenca, u kojem glumi mladog Petra Hektorovića. Uz tempo predavanja na Akademiji i glumačke angažmane ne ostaje mu mnogo vremena za sebe.

- Malo sam zapustio neke kontakte i sport. Naime, još u djetinjstvu sam se bavio s mnogo sportova i sve treninge dosta ozbiljno shvaćao. Između ostalog, trenirao sam badminton, tenis, hokej, karate, košarku, rukomet. Sve osim nogometa. Nikad u nogometu nisam bio dobar, niti sam ga volio igrati. I odbijao sam ga ozbiljno trenirati. No, kako je život pun ironije, i toga sam svjesniji sve više, prije nekoliko godina snimao sam film ‘Ljubav ili smrt’ u kojem je moj lik Miki morao biti najbolji nogometaš u školi.

Najveći trud koji sam trebao savladati za ulogu jest naučiti voditi loptu i pucati po golu. Srećom pa je dobar trener iz NK Dubrava bio blagonaklon prema meni pa sam nakon nekog vremena uspio to dobro savladati. Odnosno, savladati da izgleda dobro za kameru - priča o snimanju filma prema Kušanovu romanu.

Arsen i Cohen

Ljetuje većinom na Pagu. Je li mu, kao junacima filma “F20”, u fokusu Zrće?

- Ne baš. Znao sam odlaziti na Zrće prije nekoliko godina kada je meni i mom društvu sve to bilo nešto novo i zanimljivo. Danas me takva vrsta izlazaka baš i ne veseli. Ne odgovara mi tamošnja atmosfera, nije moj đir. Radije sam na moliću, sam ili u dobrom društvu, i slušam Arsena Dedića ili Leonarda Cohena.

Unatoč tome što stvarno nisam tip za Zrće, imam potrebu reći da je ta negativna fama oko mladih ljudi koji odlaze tamo zapravo bezveze i samo fama. Naravno da, nažalost, postoje iznimke, neugodne situacije i primitivizam, no vjerujem da će oni koji tamo ‘ne traže probleme’ gotovo uvijek bez problema i ostati. I sve je to legitimno, nekome noćni klub, nekome molić - govori Mayer.

Trenutno nema uloga u profesionalnom kazalištu, dosad je, naime, više prilika imao na televiziji i filmu. Naravno, izazov bi mu bio jednoga dana igrati neki amblematski Krležin lik.

- S ulogom Leonea položio sam prijemni ispit na Akademiji, prostudiravši njegovu fragilnost, potencijalno ludilo i glembajevštinu koju nosi i kojoj se opire. Naravno da bih volio jednoga dana igrati Krležina junaka na velikoj sceni, i to ne samo Leonea - zaključio je Filip Mayer.