Novi film Danisa Tanovića točka je na 'i' debate na temu atentata u Sarajevu 1914.

Uoči i nakon stogodišnjice sarajevskog atentata pojavio se cijeli niz knjiga, kazališnih tekstova i filmova koji su se bavili revolucionarnim (ili: terorističkim) činom Mlade Bosne. Pri tom su čitanja Principova atentata bila lakmus koji je jasno odavao suvremena etničke ili ideološke razdjelnice. Gavrilo Princip kao da je postao prazna posuda u koju se moglo uliti sve. Za jedne je bio prethodnica Mladića i Karadžića, za druge onodobni antiglobalist, za treće jadni tinejdžer, borac za fantaziju koje je u međuvremenu umrla.

Drama u hotelu

Film “Smrt u Sarajevu” bosanskog oskarovca Danisa Tanovića stigao je među posljednjima u tom nizu tekstova i djela o Vidovdanu 1914. Tanovićev film je - ujedno - zamišljen da bude točka na i te debate. Jer, tema Tanovićevog filma nisu 1914. i Princip, nego upravo debata sama. Tanovićev film ne bavi se 1914: on kroz govor o 1914. pripovijeda o BiH i Europi 2014.

Tanovićeva “Smrt u Sarajevu” zbiva se uoči stogodišnjice sarajevskog atentata u luksuznom sarajevskom hotelu koji upravo dočekuje uzvanike ceremonije obljetnice. Među njima je i istaknuti francuski političar (Jacques Weber) koji u svojoj sobi uvježbava pompozni, moralizirajući govor. Prema van, sve funkcionira perfektno, a hotel sija.

Međutim, iznutra vlada drama. Radnici mjesecima nisu primili plaću. Osoblje sprema štrajk. Vlasnik (Izudin Bajrović) dužan je kamatarima. Sve se to prelama preko šefice recepcije (Snežana Vidović) koja je vlasnikova uzdanica i (stječe se dojam) ljubavnica. Istodobno, njena mater pralja (Faketa Salihbegović Avdagić) nađe se na čelu pobune radnika, nakon što prethodnog sindikalnog povjerenika premlate kamatari.

Ključno pitanje

A dok se “dolje” u utrobi prvokategornika događa kapitalistička stvarnost, na krovu hotela snima se TV emisija povodom stogodišnjice. Pred novinarkom (Vedrana Seksan) redaju se gosti, Bošnjaci i Srbi, te žestoko prepiru oko Principa, reciklirajući vazda iste argumente: em on je nacionalist, em je ljevičar, ili antikolonijalist, ili agent Beograda.

Tanovićev film premijerno je prikazan ove zime na festivalu u Berlinu, gdje je dobio Srebrenog medvjeda, i to pomalo neočekivano, s obzirom da su kritike na film bile relativno ledene.

U hrvatska kina, pak, “Smrt u Sarajevu” stiže upravo u trenutku kad i u Hrvatskoj teče novi ciklus historiografskih (pogrešno nazvano - “ideoloških”) debata, a istodobno zemlja trune u nepravdi i letargiji. U tom kontekstu, poanta je Tanovićeva filma bjelodano jasna. Dok se “jugovići” svađaju oko povijesti, prave probleme nitko ne spominje, a oni su u sadašnjici, i oni su im zajednički. Tanović - bivši vojnik Armije BiH - pri tom se nije skanjivao ključno pitanje filma staviti u usta lika Srbina. A to je pitanje - u koga bi Princip pucao danas? U “balije”? U kapitaliste? U Amerikance? U EU?

“Smrt u Sarajevu” nije film bez mana. Kao tipični high concept počne izvrsno, i biva efektan dok troši središnji štos. Kad konceptualnu dosjetku treba zaključiti smislenim svršetkom, Tanović nije tako dobar pa se “deus ex machina” svršetak doima nedomišljeno i zbrzano. Ipak, film vrijedi gledati.

Intelektualno je poticajan, ima nekih dijelova koji su filmski izvrsni, a jaka snaga filma je kamera Erola Zubčevića koja glavinja hodnicima “Holiday Inna” pretvarajući hotel s pet zvjezdica u hororsko oličenje društvene klopke.