Od besmislenog lutanja patriota po Mozambiku do žrtava obiteljskog morala

Ako se nešto može nazvati najbesmislenijim krakom najbesmislenijeg rata u povijesti, onda su to - bez ikakve sumnje - sukobi koje su tijekom 1. svjetskog rata vodile kolonijalne vojske u Africi. Dok su u Velikom ratu 1914-18. europske sile krvarile kod kuće u Europi, njihovi su pipci uzajamno ratovali tisuće kilometara daleko od kuće, u kolonijama. Jedan od tih buzzatijevskih, apsurdnih ratova bio je onaj koji su vodili Portugal i Njemačka. Rat se vodio u Istočnoj Africi, na granici portugalskog Mozambika i njemačke Tanzanije, a dvije europske vojske krvarile su oko bezvrijednog bespuća, sve u vjeri da time pomažu postrojbama u Europi.

Tom apsurdnom ratu posvećen je jedan izvrsni film prikazan u ponedjeljak na splitskom Festivalu mediteranskog filma. Riječ je o filmu “Mosquito” koji potpisuje mlađi portugalski režiser João Nuno Pinto. Nuno Pintov film prati mladog regruta Zacariasa (João Nunes Monteiro) koji se u ognjici romantičarskog nacionalizma javio u rat dragovoljno. Nadao se završiti u Francuskoj, no umjesto toga dospije u Mozambik. Tamo mladi zajapureni patriot otkriva kako stvarnost rata, tako i kolonijalizma. Crno stanovništvo faktički ima status robova, premda Portugalci koji ne poznaju ni teren ni klimu potpuno o njima ovise. Rat se vodi ni oko čega, no svejedno je strašno okrutan i uključuje palež domorodačkih sela, odsijecanje glava i mučenje zarobljenih. Tijekom filma glavni junak zastrani, izgubi postrojbu, a crni ga pratitelji ostave. Počinje dugo lutanje tijekom kojeg će se junak u nekom trenutku naći u situaciji inverznog ropstva. Zarobi ga i zasužnji selo žena kojima su muškarci misteriozno iščezli - možda ubijeni, možda mobilizirani.

“Mosquito” je film kod kojeg je lako sipati usporedne reference. Ima tu puno “Gospodara muha”, pa i Herzogova “Aguirrea” ili Mendesove “1917”. Pada na um neizbježno “Apokalipsa danas” (u jednoj sceni Zacarias naiđe na oficira sasvim nalik portugalskom Kurtzu). No, “Mosquito” se dobro drži pod tim usporedbama i funkcionira kao odličan, samosvojan film. Film je raskošno produciran, briljantno režiran i snimljen. Pinto je pogodio s kastingom, uzevši za glavni lik glumca gotovo dječačkog izgleda. Dodatna je kvaliteta filma što nije predvidiv: kako glavni lik luta, stvarno se otvara nešto motivski novo i nikad niste sigurni kamo će vas priča odvesti. “Mosquito” je u Split stigao iz Rotterdama, gdje je bio film otvaranja. No, po kvaliteti i ambiciji, to je film koji je mogao i morao čak na veći festival.

Uz “Mosquito”, splitski je festival u prvom dijelu tjedna donio još dva vrlo dobra filma iz Francuske i Italije. Iz Francuske je stigao “Deux” (Njih dvije) režisera Filippa Meneghettija, film koji bi trebao vidjeti svatko tko se iz ćudoredne uskogrudnosti opire registriranju istospolnih veza. Junakinje Meneghettijevog filma su dvije postarije gospođe u dugogodišnjoj lezbijskoj vezi. Nina (Barbara Sukowa) nema problema sa svojim identitetom i ne voli što skrivaju vezu. Ali, Mado (Martine Chevallier) je udovica s dvoje odrasle djece pred kojima krije i vlastiti identitet i vezu s Ninom. Za djecu, Nina je samo majčina susjeda koja živi preko puta na katu. Ta laž se - međutim - rasprsne kad Mado dobije moždani udar i ostane uzeta. Nina se najednom nađe u situaciji da ženi svog života nije ništa: ne može je posjetiti na intenzivnoj skrbi, ne može se do nje probiti pokraj njegovateljice, ne može s njom biti nasamo.

Režiser Meneghetti - inače Talijan - iz te je premise izgradio jednostavan, vješto ispričan film s puno emocija. Srce filma je Sukowa, jedna od najvećih glumica Novog njemačkog filma 70-ih koja u “Deux” glumi na šarmantno akcentuiranom francuskom.

Kao i “Deux”, i film “Sole” talijanskog redatelja Carla Sironija bavi se likovima koji su žrtve diktata “normalnosti” obitelji. U “Sole”, par imućnih Talijana koji ne mogu imati dijete plati poljskoj djevojci (Sandra Drzymalska) da bude surogatna rodilja. Kako je to u Italiji zabranjeno, par smisli zaobilaznu operaciju. Plati muževu nećaku Fabiju (Bruno Buzzi) da se lažno predstavi kao otac djeteta, jer je u tom slučaju riječ o usvajanju unutar obitelji koje teče bez komplikacija. Fabio treba samo priznati na papiru očinstvo i živjeti u istom stanu s Poljakinjom tijekom par mjeseci trudnoće. Fabio je poprilična protuha, besposličar bez zanata ovisan o klađenju. No, vrijeme provedeno u sustanarstvu sa šutljivom Poljakinjom počne ga mijenjati. Fabio se postupno zaljubljuje, počne se vezivati uz dijete. Istodobno, zna da dolazi čas kad će ujak i ujna odvesti bebu, a Poljakinja uzeti novce i otići za svojim planovima - planovima koji ne uključuju njega. Riječ je o finoj, sporogorećoj drami koja polako i dramaturški precizno gradi emociju.