OD KRVOPROLIĆA JE PROŠLO SEDAM GODINA: DOTAD MIRNO MJESTO POSTALO JE SVJETSKA TEMA Mogu li nas filmovi o Utoyi izliječiti traume desničarskog masakra

Ime norveškog otočića Utoya izišlo je iz stoljetne geografske anonimnosti i postalo svjetski glasovito u samo sedamdesetak minuta. Tijekom tih sedamdeset minuta, dana 22. srpnja 2011 norveški je desničarski terorist Andres Breivik na tom otočiću pobio 69 tinejdžera koji su boravili ondje u ljetnom kampu Radničke stranke.

Nakon masakra, Breivik se predao. Uhićen je, suđen i služi kaznu. U jednom je - međutim - ubojica uspio. Nakon 22. srpnja, ideja o obrani kršćanske Europe koju je razrađivao na tisuću stranica svog manifesta prestala je biti samo ideje usamljenog lunatika. Dijelom i Breivikovom “zaslugom”, ideje njegova fantomskog Templarskog pokreta ušle su u društvenu srednju struju od Budimpešte i Beča pa do zagrebačkih portala i kordunskih župnih web stranica. Možda i zato što je počinitelj ideološki uspio, masakr na Utoyi ostao je duboka društvena trauma i za Norvešku i za Zapad. A među mnogim načinima na koje Zapad procesuira traumu je i taj da se o njoj - snime filmovi.

Od krvoprolića 22. srpnja prošlo je sedam godina. Slučajno ili ne, upravo su ove godine dovršena i premijerno prikazana prva dva filma koje se bave Breivikovim zlodjelom i njegovim žrtvama. Spletom okolnosti, oba će se pred našom publikom pojaviti ovih dana.

Prvi od ta dva filma snimio je na norveškom jeziku lokalni autor, Erik Poppe. Film pod naslovom “U - July 22” premijerno je prikazan prošle zime na berlinskom filmskom festivalu. Hrvatska publika, pak, moći će ga vidjeti 21. listopada, kad će biti prikazan u Zagrebu na One Take Film Festivalu.

Istodobno s norveškom produkcijom, filma o Breivikovu masovnom ubojstvu latio se jedan od velikana suvremene filmske dokufikcije, britansko-holivudski režiser Paul Greengrass. Redatelj glasovit po nizu “faction” drama (“Omagh”, “Bloody Sunday”, “United 93”, “Kapetan Phillips”…) snimio je film koji nosi naslov “July 22”. Film je nastao u produkciji internetskog prikazivača Netflixa, snimljen je na norveškim lokacijama i s norveškom glumačkom podjelom, ali - za razliku od Poppeova - na engleskom jeziku. Greengrassov “July 22” premijerno je prikazan početkom rujna na Mostri u Veneciji, a od ove srijede dostupan je i na Netflixovoj platformi. Tako će hrvatski gledatelji u desetak dana imati prilike vidjeti dva filma koji se bave istom temom, koji su fizički snimljeni na istom mjestu i dijele dio likova - no koji ne mogu biti različitiji.

Limitirana točka gledišta

Poppeov “U-July 22” skrenuo je na sebe pozornost dijelom i zbog intrigantnog režijskog pristupa. S izuzetkom nekoliko uvodnih dokumentarnih snimaka nadzornih kamera koje prikazuju Breivikov napad u Oslu, Poppeov se film sastoji od jednog jedinog neprekinutog kadra koji traje nešto manje od 70 minuta. Tijekom tog neprekinutog kadra, Poppe prati jednu jedinu junakinju, tinejdžericu Kaju (Andrea Berntzen) koja se tog srpnja našla među polaznicima kampa na Utoyi. Poppeov “one take” zakucan je uz junakinju i njezinu limitiranu točku gledištu. Pratimo je kako provodi bezbrižno vrijeme u kampu, kako iz daljine čuje prve pucnjeve, pojma nemajući što se zbiva. Kamera junakinju slijedi u trenucima kad na otoku zavlada stihija, pratimo njezino skrivanje, bijeg, ranjavanje i spas. Poppe pri tom svoju junakinju pretvara u praktičnu heroinu socijalističkih vrijednosti. Kaja u trenucima meteža pomaže bližnjima, a u ključnom času prima metak za sestru. Kaja na kušnji postaje otjelovljenje vlastite ideologije.

Poppeov film sveo je priču o Utoyi na vidokrug i filter informiranosti jednog lika, opravdano smatrajući da o tom danu publika ionako zna sve. Također, Poppe je odlučio da Breivika u filmu uopće neće pokazati - on se vidi samo dvaput kao sablasna, hororski tamna kontura u pozadini kadra. Norveški režiser odlučio se na ikonoklazam zla, smatrajući očito da bi filmsko uprizorenje zla nužno vodilo fetišizaciji tog zla.

Netflixov film u režiji Paula Greengrassa potpuno je drukčiji u mnogočemu, no ponajviše je različit upravo u tome. U “July 22” Breivik ne samo da nije odsutan, nego je u neku ruku i glavni lik filma. Dok se Poppeov film bavi isključivo sa 70 minuta krvoprolića na otoku, Greengrassov se tim krvoprolićem bavi samo u prvih pola sata 140-minutnog filma. Umjesto jednog lika, Greengrass se bavi s njih sijaset, pretvarajući film u društvenu fresku.

“July 22” počinje samim Breivikom. Tijekom prvih 20 minuta film minuciozno prati ubojicu (Anders Danielsen Lie) kako logistički priprema napad, ostavlja pred parlamentom kombi s eksplozivom, vozi se do Utoye te odjeven u uniformu policije naručuje trajekt. Pratimo Breivika kako prvo ubija odgojitelje (koji su posumnjali u njega i tražili da se legitimira), a potom puca na djecu. Greengrass - pri tom - obazrivo pazi da sam čin egzekucija izostavi režijskim elipsama. Približno u 30. minuti filma, “July 22” nas dovodi do točke na kojoj Poppeov film prestaje: policija stiže na otok, a Breivik se predaje i priznaje djelo.

Nekoliko fabularnih linija

Tijekom tog dijela filma, Greengrass - kao i Poppe - individualizira jednog od preživjelih kao heroja filma. To je Viljar (Jonas Strand Gravli) koji bi - iz perspektive Breivikove ideologije - bio primjer “privilegirane liberalne elite”. Viljar je mladi socijaldemokrat, sin ljevičarske načelnice otoka Svalbard. Tijekom pucnjave, Breivik ga pogodi s tri metka, od čega je jedan zastao u lubanji. Nakon dvije reanimacije i niz složenih operacija, srednjoškolac se budi iz kome u bolnici uzete ruke, šepav, bez oka i s dva zaostala gelera u glavi.

Od tog trenutka, film prati usporedno nekoliko fabularnih linija. Pratimo Viljarovu mukotrpnu rehabilitaciju. Pratimo njegovog brata i roditelje koji se teško nose s traumom. Istodobno, film prati reakciju službene Norveške, uključujući premijera Stoltenberga koji nalaže temeljnu istragu o propustima sustava, premda je svjestan da mu takva samoanaliza neće politički ići na korist. Negdje u tom trenutku, u priču ulazi čovjek koji se pretvara u jednog od glavnih likova filma. To je Geir Lippestad, odvjetnik koji nevoljko preuzima obranu Breivika jer ga je Breivik izrijekom zazvao. Lippestad je socijalist i politički se gnuša ubojičinih ideja - no, vjeruje u sustav pa vjeruje da je sastavni dio sustava i to da zlikovac ima pravo na najumješniju moguću obranu. Lippestad tijekom idućih mjeseci prolazi svašta, od anonimnih prijetnji do zahtjeva škole da ispiše djecu. Istodobno, izluđuje ga i sam Breivik koji majstorski manipulira obranom: prvo mu pusti da ga brani psihijatrijskom dijagnozom, potom zahtijeva da mu se sudi kao mentalno zdravom, a sud koristi kao političku pozornicu, čak traži unakrsno ispitivanje - kralja! Stoički odvjetnik sve to vrijeme pokušava pomiriti obveze profesije s osobnim gađenjem prema narcisoidnom, arogantnom klijentu.

Finale je filma Viljarovo svjedočenje na suđenju, poprilično saharinska scena tijekom koje se suočavaju mladi čovjek kojem je život trajno upropašten i bezočni počinitelj. Pri tom Greengrass nastoji scenaristički naglasiti da Breivik nije uspio, da su ga pristaše napustili, a vrijednosti koje mrzi nakon Utoye su samo ojačale.

Ako je to i bila autorova namjera, dojam je da i nije uspio. “July 22” - za početak - ima točno onaj nehotični efekt koji je norveški film kanio izbjeći. Breivika u filmu vidimo. Njega glumi Danielsen Lie, jedan od najkarizmatičnijih norveških glumaca. Tijekom filma on izgovara svoj politički kredo (djecu ubija s povikom “umrijet ćete, marksisti, liberali, privilegirana elita!”). Doima se organizirano, inteligentno, karizmatično. Film ga mistificira onako kako su partizanski filmovi mistificirali Nijemce. Istodobno, njegove žrtve prikazane su kroz sladunjavi, samoviktimizirajući pijetet. Iz perspektive radikalne desnice, nadčovjek se obračunao s povlaštenim mekušcima, a Greengrassov film nehotično perpetuira taj klišej.

Greengrassov film počiva na završnoj tezi da je “mesijanski” Breivik ostao sam i bez pristaša. Nažalost - nije tako. Jer, od 2011. do danas Breivikove su ideje doista ušle u društvenu srednju struju, a Greengrassov film ostavlja dojam kao da taj kontekst ne primjećuje.