‘Odrastati i živjeti u Libanonu znači živjeti s određenom dozom nasilja‘

"Octopus" libanonskog redatelja Karima Kassema priča o Bejrutu nakon notorne eksplozije u kolovozu 2020., dana kad je poginulo više od 200, ranjeno oko 6500, a 300 000 ljudi ostalo bez krova nad glavom. U luci je u zrak otišlo skladište amonijeva nitrata. U filmu nema dijaloga niti naracije, jedine izgovorene riječi vijesti su što dopiru s radija, s televizije koje slušaju ljudi čije živote Karim Kassem bilježi.

U filmu govori tišina, izgubljeni pogledi ljudi koji šute nad džezvom kave, sjede na cesti buljeći u prazno, bolesni i nepokretni, mladi ili ostarjeli, ljudi različitih rasa, s maskama koje ih štite od pandemije, ali otkrivaju oči, otupjele poglede, ljudi bez maski, jer tko u porušenom gradu više haje za epidemiološke mjere …ljudi koji ljepljivom vrpcom pokušavaju spojiti kip proroka.

"Octopus" će uskoro biti prikazan na ZagrebDoxu koji počinje 3. travnja. Film je nagrađen na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Amsterdam (IDFA).

Redatelj Karim Kassem u rodni je Bejrut iz New Yorka, u posjet svojima, došao svega dan prije eksplozije.

Kassemov sat vremena dugačak dokumentarni film priča je o ljudima toga grada i njihovim životima u tjednima nakon eksplozije.

"Kad sam stigao u Bejrut morao sam odsjesti u hotelu, zbog korona mjera morao sam neko vrijeme provesti u samoizolaciji prije no što sam mogao kući, kod mojih. Mama me došla vidjeti u hotel, bili smo udaljeni, ali u istoj prostoriji u trenutku eksplozije.

Zajedno smo osjetili prasak, prošli kroz to skupa i pomislili da ćemo skupa umrijeti.

I prava je sreća da sam u tom trenutku bio u Bejrutu, a ne u New Yorku, jer mislim da bi mi bilo još puno teže da sam bio daleko i slušao vijesti o onome što se događa kući. Mašta počne luđački raditi kad ste udaljeni, u strahu.", govori za Jutarnji list redatelj koji godinama živi u Americi.

"Nakon eksplozije ljudi su se organizirali, s vremenom je bilo više mjesta gdje su volonteri pomagali s hranom, potrepštinama, pokušao sam volontirati, ali nisam osjećao kao da mi je tamo mjesto, zaključio sam da ću možda napraviti više ako o tom što se dogodilo napravim film. Taj film bio je meni i neka vrsta terapije. Gotovo da je meni osobno bilo neophodno da ga napravim, mislim da bi se osjećao puno gore da nisam snimio ovaj film.", govori Kassem.

Libanon je odavno na rubu kolapsa. "Odrastati i živjeti u Libanonu znači živjeti s određenom dozom nasilja koja se u mirnodopskom svijetu ne podrazumijeva.

Iskusio sam i prije eksplozije, nisu mi ove 2020. bile prve. Umalo sam umro za atentata na premijera Rafica Haririja 2005. Bilo je još par puta da sam bio blizu smrti, zbog eksplozija i bombi. No, ova je eksplozija bila toliko glasna da je doslovce svatko tko je u tom trenutku bio u Bejrutu pomislio da je eksplodiralo u njegovoj neposrednoj blizini."

Izranjavani grad i njegovi ljudi, svakodnevnica nakon što su maknuli tragove koje je bilo najlakše ukloniti – stakla i manje ruševine, to je ono što u filmu bilježi Kassem.

"Sve se u gradu, na terenu, mijenjalo iz dana u dan. Znao sam da će gomila novinara i filmaša iz cijelog svijeta doći u Libanon da snime nešto.

Ja nisam tip autora koji reagira isti čas. Htio sam napraviti film kad prava tuga sjedne među ljude. Jer, ona teška prava tuga nije odmah, ona naliježe nakon šoka, možda tek kad prođe prvo čišćenje … kad ljudi osvijeste što se dogodilo. Onda pitaš sebe – ok, što sad?" I to "Što sad?", je baš ono o čemu je 'Octopus'. To nije onaj prvi šok, ili prvi strah ili prvi bijes, ovo je neki postojaniji osjećaj koji se onda uvukao u ljude. Počeo sam snimati petnaest dana nakon eksplozije. Imao sam kameru i vozača. I to je bilo sve. Svaki dan je bilo 42 stupnja, išli bismo gradom i bilježili."

Za napraviti film bez i jedne riječi, snimati ljude kako šute u njihovim kućama, za sjediti s njima u tišini trebalo je dobiti povjerenje.

"Iskreno, mi bismo samo pokucali na vrata. Neki ljudi više nisu imali ni vrata, odnijela ih je eksplozija. I mi bismo jednostavno ušli. Naravno, činili bismo to s puno poštovanja, jako polako i obazrivo. Mnogi su nas odbili, nisu željeli da ih snimamo, bili su tužni, bijesni, borili se s tisućama problema i šokova.

Neki su rekli: 'OK, ako želite snimajte, svejedno nam je i onako je sve porušeno.'

A onda, kad bi sjeli neki od tih ljudi htjeli su pričati i pričati i pričati. Ispričati sve što se dogodilo. Podijeliti to. Slušao sam strpljivo, a kad bi ispričali sve što su osjećali potrebu reći, ja bih kazao: 'OK, sad je trenutak za početi snimati.' Od početka sam znao da ću napraviti film bez i jedne izgovorene rečenice, jer možete reći sve bez da kažete išta. Posebno u ovakvoj situaciji."

Libanon je kompleksno, heterogeno društvo. I prije eksplozije proživljavalo je možda najveću ekonomsku krizu u posljednjih nekoliko desetljeća, najveću nakon ratnih godina.

"Ljudi su ovdje jednostavno umorni od ekstremnih situacija i problema. Libanonci su umorni. Od rata. Nasilja. Siromaštva. Građanska klasa je posve osiromašena. Nema električne energije. Libanonci već dugo žive na rubu. Dugo su ušutkavani i jako su umorni od svega toga. Ljudi su u fazi kad to sve prihvaćaju. I to da nemaju pristup struji. I to je tamo normalno. Pomireni su s time. Oni žive na rubu. Ušutkavani su dugo i jako umorni. Libanon je toliko razjedinjen da ga je teško zvati zemljom i nacijom."

Kako čovjek nauči živjeti na rubu?

"Ljudskoj je vrsti dano da ide dalje bez obzira što se događalo.

Nema drugog načina. Ako i ne idemo dalje emotivno, život se opet giba. Ljudi u Libanonu jednostavno mehanički odrađuju stvari. Idu nekako dalje sa životom.

Ako pitate ljude nasumice po Bejrutu, reći će da su pomireni sa situacijom, da žive tako kako žive …"