'Ohrabrujem filmske centre svih država da se odvoje od politike. Imamo nove probleme, a još se bavimo starima'

Kada ovo ljeto započne dvadeset i peto izdanje Sarajevo Film Festivala, bit će održano pod pokroviteljstvom UNESCO-a koji je konstatirao da okupljanje filmskih ljudi iz cijeloga svijeta u tom još uvijek ranjenom gradu promovira dijalog i toleranciju putem umjetnosti.

Uostalom, za Mirsada Purivatru, direktora festivala koji ga godinama uspješno vodi, cilj je i bio da festival u Sarajevu bude mjesto okupljanja gdje će svi autori, iz regije i svijeta, razmjenjivati mišljenja i ideje, progovoriti o izazovnim temama društva u kojem živimo, a mladi autori iz regije festival koristiti kao odskočnu dasku u svojim karijerama.

Danas je u Europi i svijetu jako puno filmskih festivala, kako je Sarajevo očuvalo svježinu, posebnost koja se osjeća i danas?

- Od samog početka u devedesetim godinama, kada smo koncipirali festival, išli smo s jasnom vizijom. Bio je zamišljen kao jaka filmska platforma koja je imala za cilj obnovu gotovo potpuno uništene BiH kinematografije i svima nam je bilo jasno da se moramo vezati s regijom, Europom i svijetom.

Drugi je cilj bio da puno ulažemo u mlade ljude, jer nova generacija treba biti nosilac svega što se treba dogoditi u filmskom i u kulturnom miljeu grada Sarajeva. Poklopile su se neke stvari, od našeg “ratnog kina” koje smo pokrenuli 1993. godine, do festivala koji se razvija po principu da se puno pažnje posvećuje domaćim autorima i onima iz regije i da Sarajevo bude mjesto u kojem se svi osjećaju kao kod kuće.

Je li podrška koju daje sam grad i danas dovoljna i entuzijastična kao u godinama kada je SFF bio hit ne samo unutar BiH, već i Europe?

- Bez te podrške nismo mogli ništa ni napraviti. Treba znati da Sarajevo kao brand privlači puno ljudi i to je bila vrlo važna spona u građenju imidža Sarajevo Film Festivala. Ljudima je još uvijek zanimljivo doći u Sarajevo, čuti priče, obići sva ona mjesta po kojem je grad poznat, od događaja iz Prvog svjetskog rata, Olimpijade, rata devedesetih.

To mjesto susreta ljudi različitih kultura, religija, ideja, svakako je i mjesto koje danas dovodi mnoge ljude u grad. Kada je riječ o institucijama u Sarajevu i kantonu, u našoj suradnji je bilo uspona i padova, a trenutačno smo u jako dobroj fazi i jako puno se ulaže u festival. Jedna studija je pokazala da je i značajan doprinos festivala za turizam, gospodarstvo i promociju Sarajeva.

Uz festival se uvijek vežu pojmovi mira, tolerancije, dijaloga, SFF je mjesto gdje dolaze ljude koji su neopterećeni svim ovim predrasudama iz balkanskih dvorišta?

- Od samog početka to smo željeli. Već 1995. godine na festivalu je prikazan hrvatski film koji je došao u vrijeme opsade grada, a Zrinko Ogresta je doputovao u Sarajevo. Dvije godine kasnije već imamo i projekcije filmova iz Srbije, što znači da smo bili otvoreni za sve autore od prvoga dana. Ta ideja prihvaćanja različitih ideja, tolerancije, kulture dijaloga, poruke da moramo ne samo zajedno živjeti, već i prihvaćati razlike, od početka su bit festivala, a to je sada konstatirao i UNESCO.

Radili smo i razne programe u tom smislu, poput onih u kojima se govori o ljudskim pravima, o konfliktu u bivšoj Jugoslaviji i suočavanju s prošlosti. Želja nam je bila doći do odgovora koliko film može kao medij govoriti o teškim ranama, a bili smo vrlo otvoreni i prema LGBT i svim temama koje su često tabu u ovim krajevima. Mislim da nam se sada to pozitivno vraća, jer smo festival na kojem su prikazivani kvalitetni filmovi i oni koji progovaraju o temama o kojima nije baš uvijek popularno razgovarati.

Sarajevo i danas privlači top ljude iz filmske industrije, prošle je godine, a najavljen je i za ovu, gost bio Paweł Pawlikowski. Što su oni prepoznali u Sarajevu?

- Dolaze prije svega s dobrom namjerom. Treba znati da je Sarajevo doživjelo najdužu opsadu u prošlom stoljeću, a sigurno je za mnoge ljude i to inspiracija. Svi oni koji su dosad bili postali su i naši najbolji ambasadori, a mi smo ih dočekali kao svoje. Mnogi od njih su željeli vidjeti dokumentarne filmove i zapise koji su nastali u ratu, posjetiti određena mjesta. Kada je Robert De Niro došao u Sarajevo, direktno je iz zračne luke išao obići linije opsade grada, zanimalo ga je kako se živjelo 1000 dana pod opsadom, gdje je bila ta Aleja snajpera i dva sata je samo tražio da vidi ono o čemu je čuo i što je vidio na televiziji.

Ali, uz te zvijezde, naglasak je i na mlade, još neafirmirane autore?

- Sada mi je u Zagrebu, gdje sam predstavio ovogodišnji festival, bilo fascinantno vidjeti te mlade ljude koji toliko žele doći u Sarajevu, apliciraju svoje filmove, predlažu filmove na naš koprodukcijski market. A to je bila i naša želja, napraviti mjesto okupljanja filmskih autora iz regije. Kada dođe još neka zvijezda, super, ali glavni nam je cilj da se svi autori iz jugoistočne Europe osjećaju dobro.

Ovaj dio Europe još je uvijek trusno područje, može li film povezivati zemlje bivše države da se bar bolje razumiju?

- Mislim da među autorima i filmskim profesionalcima te barijere više ne postoje već desetak, petnaest godina. Ostaju problemi kako službeni filmski centri i kulturne politike pojedinih država mogu pojačati tu suradnju. Imamo puno prostora i ohrabrujem filmske centre svih država da se malo odvoje od politike. Mi smo premali da se zatvaramo i nova mlada generacija koja se ne bavi politikom ima što reći. Oni se bave drugim temama s kojim su suočene i Hrvatska, Srbija, BiH, dijelom i Slovenije, a to je odlazak mladih ljudi. Imamo nove probleme, a još se bavimo starima.

Kako vidite suradnju s Hrvatskom?

- Ona je uvijek bila dobra, prije svega s hrvatskim autorima, ali i s HAVC-om. Pogotovo u vrijeme gospodina Hribara, surađivali smo vrlo dobro, ali uvijek može i bolje. Tako se nadam da će dolaskom novog ravnatelja Chrisa Marcicha biti mnogo više prostora za suradnju i razmjenu ideja. Ako se zatvorimo u svoja dvorišta, neće biti ništa.