OSCAROM NAGRAĐENI REDATELJ U ZAGREBU 'Dvije godine snimao sam film o iskustvu vjere i vjerovanja. Mi moderni ljudi mislimo da sve znamo...'

Dokumentarni film “Sveto” nastajao je na, i za afirmirana filmaša kojem je na raspolaganju solidan budžet, makar kad je o operativnom dijelu riječ - neuobičajen način. Režirao ga je, sjedeći u New Yorku, Thomas Lennon.

Redatelj nikad nije niti bio na velikom broju mjesta o kojima film govori. 40 snimatelja širom svijeta zabilježilo je kadrove vjerske svakodnevice, rituala i prakticiranja duhovnosti ljudi različitih vjera, razasutih po kontinentima. Od budističkih redovnika i dječaka koji se pripremaju za život u samostanu, do pakistanskih muslimana i obreda Hasida, film donosi naoko univerzalnu, zapravo vrlo osobnu priču o odnosu prema svetom i mističnom. Lennonovi filmovi više su puta nominirani za Oscara, jednim je i nagrađen, 2007., za film “The Blood of Yingzhou District”. Dobitnik je i više Emmyja.

Thomas Lennon

Velik izazov

“Sveto” se prikazuje večeras na Festivalu tolerancije u zagrebačkom kinu Europa; redatelj će nakon projekcije sudjelovati u panel raspravi na temu “Što religija znači čovjeku?”, posebice u ovo doba kad se u religiju, a zapravo u derivat “religije”, vjersku netrpeljivost, upire prstom kao u jednog od glavnih faktora globalne nesigurnosti. Lennona je za ovaj film angažirala američka javna televizija PBS.

“Osjetio sam to kao izazov, jer je religija, iako se o njoj puno govori u medijima, obično tematizirana u političkom, sociološkom ili geopolitičkom kontekstu. U posljednjih 20 i više godina vidljive su katastrofalne posljedice ekstremizma u religiji, a mediji uglavnom prate posljedice religijskog fundamentalizma i konflikata. Ali, što je s iskustvom vjere kao takve? To imamo tendenciju zanemarivati, jer novinari, dokumentaristi, i ostali koji se bave pisanjem, zapravo su ponosni na svoj - skepticizam, pa će istraživanje onog humanog, ljudskog iskustva vjere često odbaciti kao “banalno”. Upravo je činjenica da se novinarstvo i film tako malo bave tim aspektom religioznosti stvorila priliku za mene.

Nisam religiozna osoba, ali sam kao dijete bio vrlo religiozan i nikad nisam izgubio strahopoštovanje prema snazi vjere. Zato sam ovaj projekt vidio kao šansu: dok su gomile novinara drugdje, istražuju politiku religije, ja sam, baveći se humanim iskustvom samog vjerovanja i vjere, imao taj prostor uglavnom za sebe”, kaže Lennon u razgovoru za Jutarnji list.

Scene s budistima

“Ono što je bilo sjajno jest da su različiti ljudi koji su radili film bili uronjeni u lokalne kulture, znali lokalni jezik, imali osoban odnos prema tom području koji ja,kao autsajder, vjerojatno ne bih “uhvatio”. Primjerice scene s budistima iz Mianmara, gdje dječacima šminkaju lica i oblače ih u zlatne oprave, zabilježio je tamošnji, lokalni snimatelj koji je i sam, kao dvanaestogodišnjak, prošao kroz isti obred. I on će sigurno to snimiti drugačije, intimnije, negoli bih ja mogao. On je znao kako razgovarati s tim dječacima, njihovim roditeljima na način na koji ja ne bih znao”.

Sacred - Trailer from ProgramDocs on Vimeo.

Rad na ovom filmu Lennon prvenstveno vidi kao - velik privilegij: “Gotovo sam dvije godine bio uronjen u poetiku i osjećaje duhovnog života. Za svjetovna čovjeka koji živi u velikoj mjeri sekularnom gradu, to je bila velika povlastica: biti ponovno uveden, uronjen u rječnik strahopoštovanja i misterije. Mi moderni ljudi hodamo uokolo, govorimo i razmišljamo kao da sve znamo ili pokušavamo sve znati, a istina je da zapravo ne znamo puno”.

Autora čiji film pokazuje da su ljudi na svim meridijanima podjednako krvavi ispod kože, i da je u potci svakog čovjeka ista čežnja za ljubavlju, pripadanjem, sigurnosti gdje god da tu sigurnost tražio, pitamo može li i kako religija koja se često apostrofira kroz njezine negativne nusprodukte i pogrešne interpretacije, kao izvor konflikta - poslužiti kao medij uzajamnog razumijevanja, moguće i globalnog? “Kazat ću vam to kroz američku povijest, jer to bolje poznajem. Ukidanje ropstva i stavljanje izvan zakona trgovine ljudima u 19. st., velika borba za građanska prava 1950-ih i 1960-ih koju su vodili Martin Luther King i ostali, svaki od tih pokreta bio je ukorijenjen u crkvi.

Te su reforme vodili religijski lideri. Mislim da su suvremeni pisci, novinari, dokumentaristi i filmaši skloni to zaboraviti. Moderni reformatori imaju tendenciju podcjenjivati religiju kao društvenu snagu. Zakoni i društveno neodobravanje mogu nas odvesti samo do jedne razine u toj borbi protiv netolerancije. Oni jesu, jasno, bitni alati, ali oni imaju svoje granice. Pretpostavljam da će vjerski vođe završiti igrajući vrlo bitne, centralne uloge u uspostavljanju veće tolerancije među ljudima različitih vjera. Teško je zamisliti otkud drugdje može doći takva transformacija, ako ne od same vjere. Doduše, nismo to još vidjeli, ili bar ne dovoljno. Ali, nadam se i vjerujem da hoćemo”, zaključuje.