'OTOK PASA' WESA ANDERSONA Velika i zabavna posveta japanskoj kulturi, tradiciji i ikonografiji

Tijekom posljednjih dvadesetak godina, redatelj Wes Anderson izdubio je sebi nišu najotkačenijeg i najneobičnijeg holivudskog postmodernista.

Ovaj teksaški redatelj već dvadesetak godina radi filmove koje je teško svrstati: napola za djecu, napola za odrasle, katkad animirani, ali uvijek stilizirani, Andersonovi filmovi smjesa su pustolovnog, najčešće trivijalnog zapleta, te vizualnog eseja u kojem nas odvodi u neki neočekivani zakutak globalne kulture.

Njegovi najpoznatiji filmovi uvijek su ujedno i citatna posveta - jedan put Jacquesu Cousteau, drugi put Brittenu, treći put postkomunističkoj Srednjoj Europi. Stvarna tema Andersonovih filmova izvire iz vizualnog i zvučnog te iz minuciozne mreže citatnih posveta, dosjetki i gegova koji njegove bolje filmove čine silno zabavnima.

Stiliziranost

U svom novom filmu - “Otok pasa” (Isle of Dog), Wes Anderson nas opet vodi na intertekstualno putovanje, a ovaj put odredište filmskog izleta je - Japan. Njegov novi film, koji je u četvrtak otvorio 68. berlinski festival, velika je i zabavna posveta japanskoj kulturi, tradiciji i ikonografiji. “Isle of Dogs” je - ujedno - i Andersonov novi iskorak u čistu animaciju.

Premda i njegovi igrani filmovi imaju stiliziranost koja sliči na animiranu, Anderson se dosad samo jednom upustio u čistu animaciju (“Fantastični Mr. Fox”, 2009). U “Otoku pasa” učinio je to opet, i opet sa šarmantnim ishodom.

Fabularne linije

“Isle of Dogs” zbiva se u bliskoj budućnosti, u japanskom fikcionalnom megalopolisu Megasakiju. Prefekt Megasakija je političar Kobayashi koji opsesivno mrzi pse. Stoga njegovi ljudi krišom grad zaraze psećom groznicom koja se proširi na ljude. Kad epidemija izbije, u gradu se stvori ozračje gorljive netolerancije prema krivcima - psima. Kobayashi obeća biračima da će sve gradske pse izagnati na otok koji je ujedno i gradski deponij. Kobayashi ispuni izborno obećanje.

Tri godine kasnije, na otoku žive stotine pasa. Bolesni su, prljavi i izgladnjeli, gložu se u uzajamnim sukobima oko hrane. No, na otok jednog dana bane 12-godišnji Mali Pilot, dječak koji je utekao iz grada da nađe svog psa. Dječak i skupina pasa kreću u odiseju po ogromnom deponiju ne bi li našli dječakova ljubimca. Istodobno, skupina studenata u gradu posumnja da je načelnik zataškao otkriće seruma za pseću gripu, te otrovao izumitelja lijeka, profesora Watanabea. Sumnjičave studente, pak, vodi prištava Amerikanka na studijskom semestru. A sve se te fabularne linije - dakako - spoje, i to upravo u izbornoj noći.

Yoko Ono

Kako to kod Wesa Andersona obično biva, i u “Otoku pasa” zaplet je djetinje trivijalan, a ono što je pravi gušt jest bogatstvo dosjetki i audio-vizualnih referenci koje pršte iz filma. “Otok pasa” je - za početak - pravi katalog prvoloptaških referenci na Japan, od haikua, suma, kabuki kazališta, pripreme sushija, pa do japanskih bubnjara (muzika Alexandrea Desplata uglavnom je udaraljkaška).

Dizajnerski, film je pun tehnološkog retra koji asocira na zlatno razdoblje japanske industrijske dominacije - 70-e. Povrh toga, Andersonov film efektno dočarava zagađeni, degradirani industrijski pejzaž, pun deponija, površinskih kopova, propalih pogona i kranova koji me podsjetio na “Stalkera”.

Anderson je film snimio tehnikom stop-animacije za koju je - kako sam veli - nadahnuće našao u TV animaciji 60-ih i 70-ih. Animacija je namjerno nesavršena, čovjek ima osjećaj da je puna “glitcheva”, a teksture poput dima i vode sugerirane su naivno, kudjeljom, plastikom i vatom. Kod Andersona, naravno, ništa vizualno nije slučajno ni ovlaš - sve to filmu dodaje naivno-toplu, retro-tehnološku notu.

Jedan od štoseva u Andersonovom filmu je i taj da ljudi govore japanski, a ono što govore nije prevedeno - dakle, mi gledajući film ljude “razumijemo” koliko i psi. Pseći govor je, pak, sinkroniziran na engleski, a u sinkronizaciji je sudjelovao cijeli autobus vrsnih holivudskih glumaca, od Bryana Cranstona, Lieva Schreibera, Billa Murraya i Jeffa Goldbluma, do Tilde Swinton, Grete Gerwig i Scarlett Johansson. Jednu od manjih uloga - pak - Anderson je posvetio možda najpoznatijoj Japanki u svijetu.

Lik se zove Yoko Ono, a sinkronizirala ga je - pogađate - Yoko Ono.

“Isle of Dogs” možda ne spada u vrh najboljih Andersonovih filmova kao “Grand Hotel Budapest” ili “Carstvo izlazećeg mjeseca”. Ali, svejedno je to pitak, fin i pametan film.