U kina stiže epska akcijska priča Obećana zemlja s Madsom Mikkelsenom u glavnoj ulozi ujedno i danski kandidat za prestižnu nagradu Oscar. Riječ je o povijesnoj biografskoj akcijskoj priči smještenoj u sredinu 18. stoljeća na pustopoljinama Danske, a domaća kina stiže u četvrtak, 24. listopada.
Podsjećamo na tekst Jurice Pavičića o njemu.
Predodžba koju danas imamo o Danskoj stubokom je oprečna slici a ma kakve divljine. Zamisao o Danskoj zamisao je pomno kultiviranog društva i pomno kultivirane zemlje. Ne slika šipražja, šikare i vrištine- nego pokošenih proplanaka, ubavih vrtova i uzoranih polja.
A nije uvijek bilo tako. Znatni dijelovi danskog ozemlja- poluotoka Jylland- do početaka su moderne ere bili tek nenastanjiva, pješčana vriština. Neplodno, bočato i močvarno tlo smatralo se nepodesnim za poljodjelstvo i naseljavanje. Stanovništvo je bilo rijetko, a kad je krenulo iseljavanje u Ameriku, tisuće su Danaca pohrlile u današnju Minnesotu, Wisconsin, Iowu.
Kako je od tadašnje pustoši nastao današnji vrt? Očito nečijim radom. Čijim? Odgovor na to pitanje daje nam jedan zanimljivi film. Taj film bavi se pionirima koji su krčili i naseljavali sjeverni Jylland. A kao svaki film o pionirima, i ovaj je film u neku ruku- vestern.
Film o kojem je riječ zove se „Obećana zemlja“. Režirao ga je danski redatelj, specijalist za kostimirane spektakle Nikolaj Arcel. Film u kojem glumi najveća danska zvijezda Mads Mikkelsen premijerno je prikazan prošle jeseni na venecijanskom festivalu. Hrvatsku premijeru „Obećana zemlja“ je imala ljetos na filmskom festivalu u Rabu.
„Obećana zemlja“ (inače- originalni danski naslov je „Baštardi“) nastao je prema romanu „Kapetan i Anna Barbara“ (2020) danske književnice Ide Jenssen. Radnja filma zbiva se u Danskoj 1755. Junak filma je Ludvig Kahlen (Mikkelsen), umirovljeni kapetan koji je služio četvrt stoljeća u njemačkoj vojsci. Kahlen se vraća u domovinu s malom otpremninom, bez kuće i ikog svog. Izmoli audijenciju kod kraljevih savjetnika. Nudi im pogodbu: na svoj će rizik iskrčiti i kultivirati besplodnu vrištinu u Jyllandu, a ako uspije dobit će plemićku titulu i pravo na zemlju. Krajevi ga savjetnici gledaju kao maloumnika- no, pristaju jer ionako nemaju što izgubiti pošto je zemljište na koje Kahlen priseže bezvrijedno. Postoji međutim nešto što oni ne znaju. Kahlen je u Njemačkoj vidio i iz Njemačke donio novi, nepoznati gomolj koji bi mogao uspijevati čak i u takvoj pustoši. Ta se čudnovata novotarija zove krumpir.
Danas- kad svaki burger ili odrezak prati planina pomfrita- teško je shvatiti da je krumpir u jednom trenutku bio revolucija. Proširio se Europom u 18. i 19. stoljeću marom prosvjetitelja, koji su ga seljacima teško nametali, jer su seljani gomolj smatrali hranom za stoku. Kad se proširio, eliminirao je u sjevernoj Europi glad i izazvao demografsku eksploziju. Od Irske do Nizozemske i Njemačke postao je temelj kuhinje i nacionalnog identiteta- a da su svi zaboravili da je nametnut top-down, planskom agrarnom inicijativom koja je lomila otpore “antivakserskih“ ignoranata.
U Arcelovom filmu, međutim, junakov glavni protivnik nisu ni predrasude, ni protu-znanstveni duh, ni vriština. Njegov glavni protivnik je feudalizam. Nedaleko od divljine koju Kahlen kultivira nalazi se feudalni dvorac lokalnog velikaša Schinkela (Simon Benebjerg). Schinkelu se ne sviđa što je kralj bivšem plaćeniku obećao zemlje na koje priseže. Da stvar bude gora, Kahlen -kojem fali radnika- počne upošljavati Schinkelove odbjegle kmetove. Jedna od njih (Amanda Collin- glumica koju znamo po ulozi androidkinje u „Vučjem odgoju“) postane Kahlenova sluškinja, pa ljubavnica. Kahlenu očajnički treba radne snage, pa upošljava i Rome, čak i njemačke ratne veterane. Kao i danas, i 1755. je imigracija nešto što lako potpiri mržnju. Između Schinkela i Kahlena razbukta se sukob u kojem će biti i paleža i mučenja i trovanja i oružanih zasjeda.
Redatelj Arcel solidni je akademski zanatlija kojem je dosad najuspješniji film bio „Kraljevska afera“ (2012). Bio je to također kostimirani film, također smješten u baroknu Dansku. Bavio se time kako je jedna „obična“ europska autokratsko-feudalna državica postala drukčijom time što je par prosvjećenih vladara ukinuo cenzuru i zaveo toleranciju. Kao da je Arcel kanio pokazati kako ono što danas Danska jest- dakle, uređeni civilizirani vrt- može zahvaliti davnim dobrim odlukama nekih konkretnih zaslužnih ljudi. U neku ruku, „Obećana zemlja“ sadržava istu temu. Da bi pustopoljina postala vrt, netko je trebao iskrčiti. Taj je netko trebao radne ruke useljenika. Taj se netko nije trebao boriti samo s pijeskom i boćatom vodom, nego i sa glavnim, zagušljivim neprijateljem svakog napretka: a to su feudalci.
Tu političku tezu Arcel je protkao kroz film koji po mnogo čemu- od naslova nadalje- baštini od vesterna. Kao u vesternu, u Arcelovom su filmu heroji pioniri. Naseljavaju i kultiviraju divljinu. Bore se s prirodom i ljudskim neprijateljima. Gledaju u nebo, strepe od oluja i suše. A glavni junak Kahlen šutljivi je, stoički mačo heroj koji bi se mirno mogao uklopiti u neki dobri špageti vestern. Čovjek bi mogao zamisliti remake „Obećana zemlje“ s mladim Clintom Eastwoodom u glavnoj ulozi. No, bio bi nepotreban: Mikkelsen je istinski europski glumački star, a Arcelov film izvlači najbolje iz njegove stamene, muževne pojave.
Za standarde festivalske produkcije „Obećana zemlja“ je možda malo previše srednjestrujaški film. Na koncu- riječ je o kostimiranog spektaklu s akcijskim junakom koji putem usvoji siroče i spasi ženu. Arcelov film – pun vječitih općih mjesta- mogao je mirno nastati i 1930. No, danski je film do srži starinski, vrsni kino hit.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....