Ovo je trebala biti komedija, no Papić to nije želio

Zaplet novog filma Krste Papića “Cvjetni trg” sugerira urnebesnu crnu komediju. Glumca zagrebačkog kazališta lutaka Filipa Kapeca posjeti policijski inspektor Branko i predloži mu da izigrava svećenika kako bio dobio priznanje bar o nekom od ubojstava koje počinio mafijaški boss Macko, jedan od tipičnih stupova hrvatskog društva: bahat je, vulgaran, građevinski je poduzetnik, ima veze u politici i policiji, a smatra i da mu je sve dopušteno, pa i likvidacija onih koji mu smetaju.

Lažni svećenik

Potonji je veliki vjernik, ali gleda i sve hrvatske sapunice i serije, pa mu ne možete kao lažnog svećenika uvaliti neko poznato lice. Sada je navodno na samrti i štošta bi mogao izbrbljati, međutim, Filip ne želi ni čuti da se upetlja u tako nešto. Branko ima svoje argumente, uhapsi zbog dva-tri jointa Filipova sina, pa nesretni glumac prolazi ekspresni kurs za svećenika i vidno nervozan, jer je i ozvučen, počinje ispovijedati Macka. Junak pritom ne zna da su Macko i Branko braća i da je među njima puklo kada je prvi drugome obljubio ženu: nije u pitanju istjerivanje pravde, nego najsurovija obiteljska osveta.

I jesmo li dobili urnebesnu crnu komediju? Nismo, ponajprije zbog redateljeve tvrdoglavosti. Krsto Papić zainteresirao se za slučaj Zorana Dominija, videotekara koji je stradao 1999. kao kolateralna žrtva u mafijaškom obračunu na Cvjetnom trgu i pokušao o tome napraviti dokumentarac. Isprva nije uspio, tvrdio je da nije dobio sve potrebne materijale, jer se u slučaj navodno uplela i politika, no kako je imao potpisan ugovor s HRT-om, procijenio je da bi se iz svega toga mogao napraviti igrani film.

Mate Matišić - čiju je komediju “Cinco i Marinko” Papić ekranizirao pod naslovom “Kad mrtvi zapjevaju” i promovirao mladog dramatičara kao novu veliku nadu hrvatske kinematografije - ponudio mu je svoju dramu “Balon”, koja je dosta prerađena završila kao predložak za “Cvjetni trg”: potonja čini glavno dramsko tkivo filma (motiv s preoblačenjem anonimnog glumca u svećenika kako bi naveo mafijaša na priznanje ubojstva), a slučaj Domini završio je na margini - videotekar se spominje samo kao jedina žrtva zbog koje Macko ima grižnju savjesti. Papić je u međuvremenu napravio i blijedi 20-minutni dokumentarac “Građani na Cvjetnom trgu” i tako valjda otplatio sve dugove prema HRT-u i našim filmskim fondovima, ali je tom temom opteretio i svoj igrani film.

Burleska o nakaznosti

Za “Cvjetni trg” bilo bi bolje da se slučaj Domini uopće i ne spominje, jer je Matišićev scenaristički doprinos nudio priliku za burlesku o nakaznosti društva u kojem smo živjeli i u kojem i sada živimo. Papić sve to, međutim, uprizoruje kao tjeskobni triler, u kojem tek razigrani Mladen Vulić kao Macko pogađa pravi dramski ton kakav je trebala imati cjelina. Da ne bude zabune, “Cvjetni trg” nije nezanimljivo ostvarenje. Gleda se za zanimanjem, nabijen je crnilom, u drugom planu ima svakojakih političkih znakovitosti, no gledatelj je zakinut za prvorazrednu crnu komediju kakvu bi iz tog štofa napravio redatelj tipa Vinka Brešana. Šteta.