Ovo je važan film jer pokazuje da je Woody Allen još uvijek veliki autor

U jednoj od važnih scena filma Woodyja Allena “Ponoć u Parizu” protagonist Gil Pender, momak koji odlično zarađuje za život kao hollywoodski scenarist, ali prezire svoj posao i sav kreativni žar čuva za književni prvijenac o dućanu nostalgije, upravo nazire da je napokon sreo srodnu dušu.

Drukčije od drugih

On je, istina, pred brakom, ali veza s naočitom Amerikankom Inez uglavnom se svodi na seks i želju za respektabilnošću: više se bave razgovorima o kući u kojoj će stanovati nakon vjenčanja nego što se duhovno nadopunjuju. Zato je mlada Gabrielle, koju je Gil upoznao tijekom turističkih lutanja po Parizu, nešto posve suprotno, ulična prodavačica koja na svom štandu krcatom starinama osobito rado sluša ploče Colea Portera, jer je taj znao pjevati o Parizu “drukčije od drugih”.

Suptilno poigravanje

Scena ima izvjestan “deja vu” efekt. Gila, naime, igra 42-godišnji Owen Wilson, komičar sada već srednje generacije, međutim, glumac se čitav film trudi ponašati i govoriti poput Allena. Zahvaljujući tom štosu, imate dojam da gledate film u kojem se karizmatični redatelj, scenarist, glumac i tko zna što sve ne na neki čudesan način pomladio. Istodobno, 26-godišnja Léa Seydoux (unuka predsjednika nekoć moćne kompanije Pathé) u ulozi prodavačice Gabrielle izgleda tako svježe kao da još nije ni punoljetna: prvo na što pomislite - pljunuta Mariel Hemnigway iz “Manhattana”.

“Ponoć u Parizu” vrlo se suptilno poigrava ovakvim asocijacijama, a, uostalom, takva je i tema filma. Gil vjeruje da živi u nezanimljivom vremenu u kojem mora preživljavati kao hollywoodski plaćenik (Allenov današnji prezir prema tvornici snova je toliki da ne doznajemo čak niti jedan zaplet scenarija na kojima radi njegov junak) i radije bi da se nekako prebaci u dvadesete prošlog stoljeća kada su se u Parizu provodili američki književnici “izgubljene generacije” poput Ernesta Hemingwaya i F. Scotta Fitzgeralda (O ironije! I autor “Velikog Gatsbyja” kasnije je mukotrpno zarađivao pišući uglavnom nerealizirane scenarije za velike hollywoodske kompanije!).

Stari Porsche

Želja mu se ispuni, jer jednom prigodom - upravo kad je otkucala ponoć i kad je pomislio da se izgubio u pariškim uličicama - pred njim se pojavi stari Porsche koji ga odveze na zabavu, gdje se upravo provode njegovi književni idoli. Gil se nađe u nekoj vrsti paralelne stvarnosti iz koje je lako izaći, ali i u koju je jednako tako lako ući. Pouka koji Gil izvlači iz svojih noćnih pustolovina je primjerena Allenovoj poslovičnoj zafrkanciji (koje se klonio jedino dok je štancao svoje povremene posvete Ingmaru Bergmanu): svako se vrijeme njegovim sudionicima čini dosadnim i ispraznim, pa tako junaci “ludih dvadesetih” sanjare o razdoblju “belle epoque”, a ti pak o renesansi. Nema ničeg pogrešnog u povratku u prošlost, ali treba imati petlje pa tamo i ostati, kao što to čini Adriana, ljubavnica i muza glasovitih slikara i književnika, za koju u tim dvadesetima nema ničeg magičnog, pa radije bira drugi vremenski okvir.

“Ponoć u Parizu” je 41. Allenov film (ukoliko računamo i epizodu iz omnibusa “Newyorške priče”). Golemi je to opus za filmaša kojem je katkad i najskromniji dramski povod bio dostatan da se upusti u snimanje i koji često nije bio siguran kako treba završiti priču: dostatno je pogledati njegovo prethodno ostvarenje, komediju “Upoznat ćeš visokog tamnog stranca”. U odnosu na potonji, “Ponoć u Parizu” čvrsto je strukturirano ostvarenje, njegov dramski možda najzaokruženiji rad još od “Metaka izand Brodwaya” (tamo je, istina, na scenariju surađivao i pouzdani Douglas McGrath). Allenova poslovična površnost prepoznatljiva je u karikiranju likova koji mu se ne dopadaju, no u pitanju je pitka cjelina - s neočekivano dražesnim ljubavnim podzapletom - koja mami da je pogledate i nekoliko puta. Najveća je vrlina što bi netko film o književnim i slikarskim veličinama natrpao pretencioznošću: Allenovi dijalozi ponekad nisu baš jednoznačni, no i zakučaste rečenice on plasira kao da su u pitanju stand-up dosjetke.

Najbolja scena odigrava se u kavani u kojoj se Gil zbližio s nadrealistima kao što su Salvador Dali, Man Ray i Luis Bunuel. Njima jedino ne mora objašnjavati kako je to neobično što je stigao iz 21. stoljeća. “Čovjek iz drugog vremena, prava stvar. Pa još pritom zaljubljen u dvije žene, koje dijeli čitavo stoljeće”, usklikne Man Ray. Imate dojam da se njima svako malo događaju takvi susreti.

Intrigantna djela

“Ponoć u Parizu” važan je film, jer upozorava da Allen - otkako više ne snima u Americi - nije nimalo slabiji autor. Hiperproduktivnost i neselektivnost najveći su neprijatelji njegovog ulaska u posvećeni umjetnički panteon, međutim, kad usred nekoliko podbačaja izniknu intrigantna djela kao što su “Završni udarac”, “Vicky Cristina Barcelona” i “Ponoć u Parizu”, to nije za podcijeniti. Uostalom, svega i svačega bilo je i u razdobljima u kojima su nastali “Annie Hall” i “Meci iznad Broadwaya”.