Paradoks je da bi po naslovima ovo mogao biti jedan od jačih festivala

Nakon što je već jednom odgađan zbog epidemiološke situacije, nakon što je njegovo održavanje dugo bilo neizvjesno, pulski festival ove subote konačno otvara svoja vrata. Projekcijom filma “Mare” švicarsko-hrvatske redateljice Andree Štake u Vespazijanovoj će areni u subotu otpočeti 67. Pula, središnja smotra hrvatske nacionalne filmske produkcije.

Niz okolnosti vezanih za epidemiju bitno je okljaštrio glavni pulski dugometražni program. Poneka snimanja su odgođena, dio filmova zbog festivalske stanke nije još imao svjetsku premijeru, pa je sve to za posljedicu imalo da će u ovogodišnjem glavnom pulskom programu igrati samo šest naslova: najmanji broj još od devedesetih. Još manje sreće ovogodišnja Pula ima s premijerama.

Hvalospjevi

Dio filmova koji su izvorno trebali u areni biti prikazan premijerno tijekom odgode je igrao na ljetnim festivalima u Hrvatskoj i u Sarajevu, pa tako ovogodišnja Pula ima samo jednu pravu premijeru: to je “Ribanje i ribarsko prigovaranje”, ekranizacija renesansnog spjeva Petra Hektorovića u režiji zagrebačkog ilustratora i prvi put redatelja Milana Trenca. Ali, iako je glavni pulski program malobrojan i bez premijera, ne čini se da će biti loš, a paradoks je da bi po broju naslova koji pretendiraju za nagrade mogao biti jedan od jačih posljednjih godina.

U programu su, naime, čak tri filma koji su tijekom ovog ljeta dočekani s hvalospjevima kritike i živom reakcijom publike. To su “Mare” Andree Štake koji u Pulu stiže sa sarajevskom nagradom, “Mater” Jure Pavlovića te “Tereza 37” Danila Šerbedžije. Dodatna je neobičnost što su ta tri filma i jako slična. Sva su tri snimljena na dalmatinskim lokacijama (Konavle, dolina Neretve i Split).

Sva tri su ženske priče koje počivaju na snažnim glavnim junakinjama (Marija Škaričić, Darija Lorenci Flatz i Lana Barić). Sva tri su priče o sredovječnim, jakim ženama koje se nose s patrijarhalnim društvom, a dva od tri filma imaju i zajednički glavni motiv: preljubu. Očito, 2020. je u našem filmu godina južnjačkog feminizma.

Konkurencija hrvatskog filma je, ukratko, malena, ali dobrih filmova ima, pa će žiri imati dosta muka odabrati pobjednika. Stvari stoje drukčije u konkurenciji manjinskih koprodukcija. Konkurencija filmova u kojima je hrvatski udio manjinski ove je godine prilično brojna - deset naslova, a bilo bi i jedanaest da “Mare” nije preseljena u glavni program.

Od tih deset filmova četiri su slovenska, a ostali stižu iz Srbije, Belgije, Crne Gore, BiH i Kosova. Iako je ponuda brojna, u manjinskom je programu malo filmova koji su imali makar kakav odjek. Među njima je svakako na prvom mjestu srpski “Otac” Srdana Golubovića u kojem glavnu ulogu glumi Goran Bogdan. Ipak, ambicioznije filmofila treba upozoriti i na film “Agina kuća” kosovske debitantice Lendite Zeqiraj. Riječ je o filmu koji je lani premijerno igrao u Karlovim Varyma uz izvrsne kritike. Suptilan i meditativan, film Zeqirajeve zbiva se u krugu žena koje žive u zabačenom izoliranom selu.

Dokumentarci

Festivalska direkcija ove se godine odlučila znatan dio noćnih projekcija u areni posvetiti dokumentarcima. Puno je prigovora bilo što među njima nije sigurno najpulskiji film ovogodišnje produkcije - rock-dokumentarac “Tusta” Andreja Korovljeva - no, čini se da je programer Pule Zlatko Vidačković odlučio kazniti ekipu filma koja je “Tustu” prethodno, ove zime, prikazala u Puli. Ako nema “Tuste”, tu je ipak jedan dokumentarac na intrigantnu pulsku temu. Riječ je o “Berge Istri” Dražena Majića i Zorana Angeleskog.

Taj se dokumentarac bavi izgradnjom i misterioznim potonućem najvećeg tankera koji je ikad izgrađen u pulskom Uljaniku, orijaša kojeg je 1972. porinula Titova supruga, a 1976. je potonuo u nikad razjašnjenim okolnostima. Dokumentarac - koji zatvara festival - prema najavama donosi moguće razjašnjenje misterija tog broda.