'PARAZIT' Bogati vs. siromašni u korejskom art hitu koji visoko figurira kao kandidat za Oscara

Prvi put u povijesti, jedan korejski film visoko figurira kao kandidat za Oscara. Ne znači da će ga i dobiti, ali već sama činjenica da je na trećem mjestu favorita, odmah iza “Irca” Martina Scorsesea i “Bilo jednom u Hollywoodu” Quentina Tarantina, velika je pohvala. “Parazit” Bong Joon Hoa već je zgrnuo 130 milijuna dolara bruto u svjetskim kinima i sve vezano uz njegovu produkciju postaje važna vijest. Na primjer, da je isprva koncipiran kao kazališni komad, ali kad je redatelj shvatio da o njemu ipak razmišlja jezikom filma, promijenio je medij.

Nadalje, na predstojećem filmskom festivalu u Rotterdamu, bit će prikazan u crno-bijeloj verziji, što je također bila jedna od prvih Joon Hoovih ideja, od koje je odustao čim su mu objasnili da se nijedan producent neće vezati za tako nešto. Slično je napravio s noir trilerom “Majka”, prvo ga je snimio u boji, da bi ga poslije pretvorio u crno-bijeli film: zeznut proces, ali ne i tako skup, tako da je redatelj zadovoljio svoju fiksaciju.

Zašto je “Parazit” postao takav fenomen? Kako zbog priče tako i redateljskog stila. Intrigantno je suprotstaviti dvije obitelji, jednu bogatu, drugu siromašnu, i zatim postupno pokazati kako ova potonja ovladava onom prvom. Nije to baš lak proces, treba skoro sat vremena dok se pripadnici obitelji Kim ne infiltriraju u kuću obitelji Park, koja živi u čudesnom znanju moderne arhitekture. Rade to postupno, ne smiju otkriti da su u bliskom srodstvu, a usput i eliminirati osobe na radnim mjestima na koja oni pretendiraju.

Nema tu ubojstava (bar ne u početku), samo sitnih podvala zbog kojih će njihovi konkurenti biti najureni iz doma obitelji Park. Pritom treba biti na oprezu, jer bogataši imaju čula potpuno različita od onih sirotinje. Tko bi rekao da će Parkovi zamijetiti da se njihova nova posluga i uposlenici peru istim sapunom? A upravo su to detalji po kojima se klase razlikuju i na kojima “padaju carstva”.

Kao što postoje obitelji drastično različitih imovinskih stanja, tako je i kuća Parkovih podijeljena u “gore” i “dolje”, što se pokaže iznimno važnim u zapletu i raspletu. Također, premda naizgled jednosložan, film je beskrajno kompliciran, u njemu se govori o globalizaciji, Parkovi su posebno ponosni što su pojedini artikl naručili iz Amerike jer je to jamac kvalitete, i ne slute da Amerikanci (i ne samo oni) nabavljaju sve iz Koreje i drugih dijelova Azije, kako se ne bi razbacivali novcem.

Globalizaciju zamjećujemo i u redateljevoj zvučnoj kulisi koja se sastoji kako od klasične glazbe tako i od talijanskih i korejskih šlagera: želi se pokazati kako je svijet premrežen u tolikoj mjeri da je teško procijeniti od kuda što stiže. Možete li zamisliti da je najveća tragedija siromašne obitelji gubitak besplatnog wi-fi-ja?

“Parazit” je višeslojna riječ, ona se odnosi kako na Kimove tako i na Parkove. Reklo bi se da je film satira, no kad shvatite da su emocionalne veze među protagonistima iznimno čvrste, a neki od njih čak su i iznimno moralni, počnete ih cijeniti i kao ljude. Nakon “Sjećanja na umorstvo”, prvog filma po kojem smo zapazili Bong Joon Hoa, “Parazit” je najbolji dokaz da je Azija dobila uistinu važnog umjetnika.