PAVIČIĆ O FILMU POPULARNOG DOKUMENTARISTA Gledajući Michaela Moorea ne možete nego imati jetku gvalju u želucu

U vrijeme kad je još bio nepoznat i kad još nije snimio svoje ključne dokumentarce “Bowling for Columbine” i “Fahrenheit 9/11”, Michael Moore je godine 1995. snimio svoj prvi i dosad jedini igrani film. Naslov filma bio je “Canadian Bacon” (Kanadska panceta), a zbivao se u Mooreovu rodnom kraju, državi Michigan, uz samu kanadsku granicu. Junaci Mooreova filma bili su stanovnici američkog pograničnog grada koji više ne mogu otrpjeti što je s kanadske strane granice sve urednije i ljepše, što nema grafita, nasilja i nezaposlenih. Stoga se jednog dana odluče prebaciti u Kanadu da bi je malo uneredili. A kad ih policajac u jednoj sceni zatekne da na zidu pišu grafit “Kanada je sranje”, on ih ne kazni zbog vandalstva. Kanadski ih redar ozbiljno upozori da je Kanada dvojezična zemlja i da bi isti natpis morali napisati i - na francuskom.

Moore je rođen u Flintu u Michiganu, gradu koji je postao dio čemernog “rust belta” kad je General Motors tamo zatvorio tvornicu auta. Ta ekonomska datost obilježit će čitavu kreativnu karijeru i politički profil najpopularnijeg svjetskog dokumentarista. Michael Moore doista pripada onim stvaraocima koji su - kako se to voli u Hrvatskoj reći - determinirani zavičajem. Usporedba između brutalnosti američkog kapitalizma i humanosti države blagostanja (ne samo) kanadskog tipa u sljedećim će desetljećima biti Mooreova opsesivna preokupacija, tema kojoj se vraćao u brojnim filmovima. Tako u “Bowling for Columbine” on uspoređuju američke i skandinavske stope ubojstava i divi se Kanađanima koji ne zaključavaju kuću. U “Sicku” on uspoređuje američki i europski zdravstveni sustav i s nevjericom prikazuje američkoj publici kako britanski pacijenti na blagajni čak dobiju povrat putnih troškova. Moorea pri tome nikad nije bio dovoljno intelektualac da bi stvorio koherentnu ideologiju. No - njegovo polazišno osjećanje je trajno divljenje prema kanadskom i europskom “welfare stateu”.

Crvena krpa

“Where To Invade Next”, novi Mooreov film koji je ove srijede predstavio na Berlinaleu, film je koji je tu tematsku nit prvi put pretvorio u središnju temu. Popularni i samoljubivi dokumentarist, čovjek koji je desetljećima crvena krpa američkim konzervativcima, filmaš koji je postao stjegonoša američke ljevice premda je i njoj katkad neugodno zbog njegove površnosti, te - na početku i na kraju svega - zaista darovit dokumentarist, predstavio se u Berlinu dokumentarcem koji čak i više nego što je u njegovim filmovima uobičajeno ima igrane, inscenirane elemente. Mooreov “Kamo iduće napasti” počinje u duhu fikcionalne satire na američki militarizam. Amerika je, kaže Moore, ulazila u besmislene ratove zbog tričarija poput nafte. Budući da ih redom gubi, Pentagon ga je pozvao osobno po vojni savjet. Moore u odori vojnika ulazi u Pentagonovu kriznu sobu i preuzima zapovjedništvo. Daje svoju listu prijedloga: sve redom zemalja koju nastanjuju “bijelci čija imena možemo izgovoriti”, a koje bi trebalo okupirati i od njih ukrasti ono što je dragocjenije od nafte.

Nakon tog satiričnog uvoda, Moore oboružan stijegom kreće u “invaziju” i “otimačinu”. Ide od zemlje do zemlje i redom “pljačka” ono što on vidi kao veličanstvene dosege socijalne države. Američkoj publici tako otkriva divote talijanskih pet tjedana godišnjih odmora, norveškog zatvorskog sustava i finskog školstva. Upoznaje ih s njemačkim suočavanjem s prošlošću, hranom u francuskim školama. Otkriva im da su u Sloveniji sva sveučilišta besplatna, a da je u Portugalu dekriminalizirana droga. Da su na Islandu svi bankari koji su skrivili krizu 2008. osuđeni, te da u Tunisu, za razliku od SAD-a, žena može napraviti abortus o trošku države. I ne samo to, nego je u članku tuniskog ustava zapisano da je država dužna štititi ravnopravnost žena.

Politički putopis

Moore je, ukratko, prošetao u svom političkom putopisu dobrim dijelom Mediterana, Atlantika i Europe. Putovao je od tvornice olovaka u Nürnbergu koja ima radnički savjet, preko školske kuhinje u Normandiji, do ginekološke ambulante u Tunisu. Pjeva Internacionalu na lisabonskom trgu, a u jednoj se sceni rukuje sa slovenskim predsjednikom Pahorom. Razgovara s portugalskim ministrom zdravlja koji mu tumači da “kriminalizirati marihuanu ima jednako smisla kao i kriminalizirati Facebook”, s arapskim đakom u njemačkom razredu koji mu kaže da je “i on kao građanin Njemačke suodgovoran za holokaust” te s islandskim inspektorom koji je iza rešetaka otpravio 20 glavnih bankara. Pri tom sebi i nama otkriva da na Islandu svaki nadzorni odbor po zakonu mora imati barem tri žene, da u Finskoj nema domaćih radova i državnih testova, da francuski đaci svaki dan biraju između dvije vrste sira, da je u Finskoj zabranjeno pohađati školu koja nije kvartovska te da u norveškom zatvoru maksimalne sigurnosti zatvorenici imaju ključeve ćelija da ne bi dodijavali stražarima kad ulaze i izlaze. Prizori koje Moore prikazuje pri tom su nerijetko zabavno bizarni. Norveška kaznionica nižeg stupnja sigurnosti sastoji se tako od kućica uz jezero koje bi kod nas bile vrhunska apartmanska ponuda. Moore prikazuje muzički spot kojim čuvari norveške kaznionice dočekuju nove uznike i na kojem uniformirani tamničari pjevaju na muziku Tota Cutugna. Prikazuje predizbornu debatu u norveškoj kaznionici. Razgovara s finskim nastavnikom matematike koji kaže da je “smisao škole sreća” i da bi se učenici poslijepodne trebali verati po drveću umjesto da pišu domaće. Prikazuje talijansku radničku obitelj koja ima dvosatnu pauzu za ručak, pa idu doma, skuhaju paštu i zajedno jedu.

Uzajamna nevjerica

Pri tom je dominantni ton dokumentarca inscenirana, uzajamna nevjerica. Tako su Mooreovi talijanski sugovornici - policajac i krojačica - istinski zabezeknuti kad čuju da u SAD-u ne postoji zakonom propisani porodiljni dopust. Moore, pak, cijeli film sebi ne može doći od čuđenja. Čudi se što u norveškom zatvoru uznici imaju muzički studio da mogu snimati hip-hop, što njemačka radnica kad je u stresu od države dobije tri tjedna toplica, što francuski školski obrok kreira nutricionist i ovjerava na sastanku s načelnicom grada. Čude se što je u Njemačkoj zakonski zabranjeno slati zaposlenicima mailove i telefonirati im izvan radnog vremena. Sve to vrijeme Moore je - naravno - uobičajeno duhovit. Dok gleda menzu u talijanskoj tvornici mopeda veli da “nikad nije vidio toliko odraslih muškaraca koji jedu povrće bez prisile”, a u jednom mu trenutku šefica islandske banke objašnjava zašto jedino njezina banka 2008. nije propala. “Zato”, rekla je, “što smo odlučili da nećemo kupovati ništa što ne razumijemo”. Ipak, predmet apsolutno najveće Mooreove fascinacije je to što Talijani imaju “trinaestu plaću”. U jednom trenutku on talijanske sugovornike pita trebaju li za taj “imaginarni mjesec” za koji su “dobili plaću, ali nisu radili” platiti i režije?

Michael Moore je čovjek koji kod američkih konzervativaca izaziva diluvijalni bijes, a kod liberala osjećaj blage, nevoljke nelagode. Vjerojatno bi i američka ljevica radije za svoju najvidljiviju figuru imala nekog tko je obrazovaniji, manje površan i manje demagog. Moorea je i u povodu ovog filma lako optužiti za selektivnost prema činjenicama i demagogiju. On slavi talijanskih pet mjeseci porodiljnog i pet tjedana godišnjeg, no ne spominje dug od 140% BDP-a. Ne spominje ozbiljne ekonomske probleme i rezanja s kojima su se suočili Portugal, Slovenija, Francuska. Kad prikazuje rad talijanskih švelja, ne spominje sweatshopove u napuljskoj luci te kataklizmu kroz koju je prošla europska tekstilna industrija od Bielle do Celja i od Uzora do Kamenskog. Kad priča o njemačkom suočavanju s prošlošću, ne spominje AfD ili Pegidu. Mnoge stvari kojima se divi - trinaesta plaća, topli obrok, petotjedni godišnji - nestale su ili nestaju pred našim očima.

Mooreov prikaz europskog obiteljskog kapitalizma u nekim trenucima izgleda kao socrealistički propagandni film. Od Italije do Njemačke on razgovara s prosvijećenim industrijalcima koji tvrde da su s radnicima obitelj, da je samo sretan i odmoran radnik dobar radnik i da im je harmonija zajednice i sreća radnika važnija od profita. Paradoks je da se tvorničari mopeda koji izriču te socijal-utopističke divote zovu Landini - dakle, samo ih jedno slovo dijeli od tršćanske braće Ladini, bivših vlasnika Dalmatinke. Industrijalaca koji se - usput - ne bi baš uklopili u Mooreovu tezu.

Podvojeni osjećaji

Moore je - ukratko - agitator. No, treba mu se priznati da je i ovaj put, kao uvijek, darovit agitator. Ma koliko površan, selektivan prema činjenicama, on je gimnastičar dokumentarne ekvilibristike, čovjek koji majstorski zna povezati građu, ironizirati, tempirati geg, spojiti naraciju i često bizarne arhivske materijale, sentiment i humor. Mooreova popularnost nije bila, niti jest slučajna.

Europski gledatelj neizbježno mora kad gleda Mooreov film imati podvojene osjećaje. S jedne strane, Moore je strastveni i inspirativni glorifikator Europe. Divi se europskom duhu solidarnosti, uzajamnog pomaganja, divi se europskoj obnovi nakon rata, kulturi protesta, borbenoj politici, voli europski hedonizam i kulturu uživanja. Gledajući Mooreov film čovjek se opet prisjeti zašto te stotine tisuća izbjeglica želi doći baš u Europu, a nije im jara pomutila pamet pa da se sjete emigrirati u bogatije arapske kraljevine ili prekomorske zemlje.

Istodobno, gledajući Mooreov filmski spomenik europskom welfare stateu ne može nego imati jetku gvalju u želucu. Jer, stalno imate dojam da Moore na slavi stvarnu, današnju Europu, nego neku Europu otprije 20 ili 30 godina koja pred našim očima iščezava u valovima štednje, kresanja, konsolidacija, koncesioniranja, vaučerizacija i autsorsinga. Mooreov film nije putopis po stvarnoj Europi. To je kudikamo više putopis po nekoj fikcionalnoj zemlji, iščezloj arkadiji koja nam se topi pred očima, po nekoj ideji Europe kakva je bila, ili mogla biti, ili bi trebala biti, no svaki dan postoji sve manje.