Cijenjeni poljski dokumentaristi Marcel i Pawel Lozinski uputili su se automobilom na put kroz Europu. Ocu Marcelu to je povratak u rodni kraj, a sinu pokušaj da kritički sagleda njihovu zajedničku prošlost. Obojica pokušavaju kamerom zabilježiti svoj težak dijalog, a zašto su kao krajnji rezultat nastala dva filma, ispričao nam je sin, Pawel Lozinski.
S vašim ocem ne dijelite samo prezime, nego i profesiju. Što Pawel misli o Marcelu kao redatelju?
- Dijeliti isto prezime sa svojim ocem nije nešto posebno neobično. No isto zanimanje već je ozbiljniji problem. Bez sumnje, za oba naraštaja. Od oca sam puno naučio, pomagao sam mu, bio sam asistent na puno njegovih filmova. Bila je to za mene dobra škola zanata. Danas mi se čini da nas zanimaju različite regije svijeta. Mene najviše interesira unutrašnjost čovjeka.
Autom do Pariza
“Otac i sin” i “Otac i sin na putu” dva su različita dokumentarca istog putovanja. Prvotna ideja uključivala je vas kao redatelja i oca kao protagonista. Kako je došlo do ideje za film?
- Godine 2009. došao sam ocu s prijedlogom da snimim film o njemu. Na biografski dokumentarac nije htio pristati, ali mene je zanimao portret, pripovijest o odnosu. Neko vrijeme se premišljao, i pristao je, ali pod uvjetom da se obojica pojavimo u njemu. Trebao je to biti film dvojice redatelja i dvojice junaka. Kada smo počeli snimati, nismo bili sigurni hoće li iz toga proizaći dokumentarac ili samo video za kućnu upotrebu.
Trebao je to biti iskren razgovor bez imalo suzdržavanja, jer znali smo da u suprotnom film neće vrijediti ništa. Iz naših razgovora nastalo je nekoliko desetaka sati snimljenog materijala. U tome je bilo emocija, ali ne i filmske forme. Tada sam došao na ideju da sjednemo u auto i odvezemo se do Pariza, gdje se za vrijeme rata rodio moj otac. Dvadeset godina radio sam filmove o drugim ljudima, tražio sam intimu u njihovim životima, trudio sam se kamerom zabilježiti prijelomne trenutke, iščupati iz njih najosobnije ispovjedi. Došao je trenutak da tu kameru okrenem prema sebi i prema svom ocu. Osjećao sam potrebu porazgovarati o događajima koji su razorili našu obitelj. Poštujem svog oca zato što se odvažio na to.
Je li istina da ste se tijekom rada na filmu posvađali i odlučili napraviti dva različita filma?
- To je pitanje za moga oca. Imali smo dogovor za jedan film. Ne znam što je prevagnulo da nije odlučio potpisati “Oca i sina”. Možda je imao potrebu za rivalitetom i htio na taj način reći “I ja ću napraviti film, ali on će biti samo moj”. Bilo kako bilo - filma su dva. I to je još jedna istina o odnosu sin -otac, bez obzira na happy end s kojim obje verzije završavaju. Otac je uzeo “Oca i sina” i na osnovu njega napravio vlastitu verziju u montaži. Čini mi se da me u svojoj verziji otac pokušao ušutkati, dok je sebe odlučio pokazati u nešto boljem svjetlu.
A sada - razvod braka
Za ovakve intimne filmove često se kaže da su terapeutski. Je li to bio i vaš slučaj?
- Ne bih htio brkati film s terapijom. Ali svakako se taj filmski eksperiment za mene pokazao dobrim početkom, nečim što me usmjerilo pravom putovanju u dubinu sebe. Ako ni zbog čega drugog, zbog toga ga je vrijedilo napraviti.
Vaš sljedeći film bit će film o cijeloj vašoj obitelji?
- Uopće ne, ostavljam se teme vlastite obitelji. Želim sada napraviti film o posredovanju pri razvodu braka, vidjeti kako se drugi snalaze u situaciji u kojoj sam se i sâm našao u životu.
Trailer filma 'Otac i sin' Pawela Lozinskog
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....