Island je - statistika kaže - najrjeđe naseljena zemlja Europe. Na ogromnom prostoru živi samo 300 tisuća žitelja, od kojih dvije trećina u gradu Reykjaviku. Ona treća trećina - međutim - predmet je trajne fascinacije islandskog filma.
Islandski filmovi nerijetko se bave zabitima vlastite zemlje, ledenim i pustim mjestima za koja vam nije jasno zašto bi tamo itko živio. U jedno takvo mjesto pristiže Ari ( Oskar Fjallarsson), glavni junak filma “Vrapci” prikazanog na ZFF-u. Junak “Vrabaca” tihi je i povučeni tinejdžer kojem pustolovna majka odlazi s novim mužem u Afriku. Arija utrpa ocu, ogorčenom pijancu koji živi u sjevernom ribarskom selu. Lomni i senzibilni Ari najednom se suočava s novom surovom okolinom u kojoj se stvari manje-više svode na seks i alkohol, pitanje tek kojim redom.
Miljenik publike
“Vrapci” islandskog režisera Rúnara Rúnarssona u Zagreb su stigli nakon što su se pretvorili u malu senzaciju drugog dijela svjetske festivalske sezone. Rúnarssonov film osvojio je nagrade na festivalima u San Sebastianu, Varšavi i Torontu, a te nagrade sebi može pripisati i hrvatska filmska industrija, jer su “Vrapci” hrvatska manjinska koprodukcija. U ovom je slučaju, međutim, hrvatski kreativni udio bio sasvim simbolički i svodi se na manju ulogu Rade Šerbedžije. “Vrapci” nisu film kakav već niste vidjeli. Od “Kesa” do “Billyja Elliota” vidjeli smo puno filmova o senzibilnim tinejdžerima u surovom okružju. Rúnarsson je - međutim - umješan filmaš jake vizualne kulture koji zna zaplet graditi kroz neverbalno te s malim sredstvima vješto karakterizira čak i sasvim rubne likove. Udarni mu je adut u filmu ipak glavni glumac Fjallarsson koji s minimalnom mimikom i velikim ekspresivnim očima podsjeća na neku današnju, teen verziju Bustera Keatona.
Osim “Vrabaca”, na ZFF-u su u srijedu i četvrtak prikazana još tri filma. Najbolji od njih je venecuelanski pobjednik Venecije “Desde alla” (Izdaleka), film o kojem smo već opširno pisali. Ipak, čini se da bi miljenik zagrebačke publike mogao biti “Kućna njega”, češka humorna drama redatelja debitanta Slaveka Horaka. Junakinja Horakovog filma je patronažna sestra Vlasta ( Alena Mihulova) koja skrbi o starima i nemoćnima u vinorodnoj agrarnoj provinciji istočne Moravske. Ali, jednog dana junakinji otkriju neizlječivi rak, a ona shvati da se cijeli život brinula o drugima te da je okružuju sebični i mrzovoljni pacijenti, emocionalno drveni muž i nemarna kći. Komedija o raku možda zvuči kao drveno željezo, no Slavek Horak ovaj neveseli zaplet spretno pilotira prema populističkoj, dopadljivoj i pomalo prezaslađenoj humornoj drami.
Program Velikih 5
I dok su filmovi u glavnom programu uz tek jednu iznimku odreda dobri, to nažalost nije slučaj s programom Velikih 5 koji donosu novitete iz najvećih europskih filmskih industrija. U tom programu u utorak i srijedu su prikazana dva prilično razočaravajuća filma. Prvi od njih je “Mladost” Paola Sorrentina, režisera koji je nakon briljantne “Velike ljepote” snimio prazan, neduhovit i neinspiriran film. Slično je razočaranje i francuski film “Moje zlatno doba” Arnauda Desplechina. Desplechinov film zbir je autobiografskih fragmenata iz redateljeve mladosti u provincijskom Roubaixu. Film teško da može biti površniji i kaotičniji: počinje okvirnim policijskim ispitivanjem koje potom “nestane” iz filma, tu neko vrijeme bude neki narator pa ga nema, kao i split-screena, a tinejdžeri 80-ih pišu jedni drugima duga pisma kao da su likovi Montesquieua i Chaderlos De Laclosa. Riječ je - ukratko - o prvorazrednom komadu filmskog falša.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....