Kad se spomene “Ničije dijete”, autentična priča o klincu kojeg su našli u bosanskim šumama 1988., gdje je dotad živio s vukovima, nije znao govoriti niti hodati na dvije noge, prvo asocira na “Divljeg dječaka” Françoisa Truffauta i na”Tajnu Kaspara Hausera” Wernera Herzoga, slične priče o potpunim autsajderima koji se silom prilika uključuju u mučan proces civiliziranja. Dodao bih još jedan film, “Preživjeti s vukovima” Francuskinje Vére Belmont, u kojoj za Drugog svjetskog rata 8-godišnja Židovka nalazi pribježište među vukovima, kad joj je već zabranjeno boraviti među ljudima. Ako ste ga gledali, mogli ste shvatiti kako je trajao proces odrastanja malog protagonista “Ničijeg djeteta” i kakav je kodeks vladao u vučjoj zajednici.
Dakako, to možete samo zamišljati jer film počinje točno u trenutku kad lovci pronađu vučjeg štićenika. U gradu mu daju ime Haris Pućurica i šalju ga u Beograd u dom za nezbrinutu djecu, gdje klinac isprva prolazi pravi pakao jer se njegovi vršnjaci jedva čekaju iskaliti na nekome tko hoda četveronoške, ispušta nerazumljive krikove i jede s poda. Haris se postupno socijalizira, najbolji mu je prijatelj Žika ( Pavle Čemerikić), koji mašta o tome da ga (inače nasilni) otac pozove natrag kući i primi u obitelj. I taj je dio priče autentičan i o njemu je Mladen Đorđević (“Život i smrt porno bande”) snimio svoj prilog “Saša” u ovogodišnjem srbijanskom omnibusu “Jednaki”.
U prvoj polovici radnje “Ničije dijete” prilično je impresivan film. Debitant Vuk Ršumović (najmlađi sin poznatog dječjeg pjesnika Ljubivoja Ršumovića) usmjerio se na promatranje reakcije svoga malog protagonista koji se ne može ponašati drukčije nego kao zvijer u kavezu. Nepovjerljiv je, odbija svaku ljubaznost i zbilja je nevjerojatno strpljenje njegovih odgajatelja koji ga malo-pomalo ipak uspijevaju uklopiti u društvenu zajednicu. U tom dijelu film je naglašeno fizički, zanimljiva fotografija Damjana Radovanovića izdiže ga iznad puke dokumentarne zabilješke, a mali Denis Murić - koji dotad nije imao nikakvih glumačkih iskustava - upravo je senzacionalan: svakako ga pogledajte i u novom filmu Gordana Radovanovića “Enklava”, o maloj srpskoj zajednici na Kosovu i njihovim trvenjima s Albancima, i tamo je sjajan, svakako najveći talent koji je iznikao na ovim prostorima u takvoj dobi, usporediv jedino sa Slavkom Štimcem.
Priča se ponešto usporava kada Haris nalazi prve prijatelje, spomenutog Žiku i zgodnu Alisu ( Isidora Janković), koja mu se sviđa, ali joj on to ne zna pokazati. Osim toga, Žikina priča u jednom trenutku zasjeni Harisovu, a film previše počinje sličiti desetinama poznatijih naslova o štićenicima domova za nezbrinutu djecu.
Završnica je pak poseban slučaj. Radnja završava 1992. godine, kada se već posvuda ratuje i Haris ne razumije što se oko njega događa. Izvukao se iz jedne divljine i našao u drugoj. Metafora je neskrivena, mnogima se i svidjela, no meni je nestalo draži onog prvog dijela filma, izravnog i silovitog.
Iznad svega, koliko god cijenio Murićevu glumačku izvedbu, ipak mi je prilično smetalo to što tinejdžera u formativnom razdoblju, i to pet godina, igra ista osoba. Nesumnjivo, Ršumoviću je to trebalo da bi politički korektno zaokružio svoju priču, no u tom trenutku sam poželio da je film ipak krenuo nekim drugim smjerom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....