PIŠE NENAD POLIMAC Početkom 80-ih proglasio sam Jurdanu najzanimljivijom prinovom hrvatske kinematografije

Na pulskom festivalu 2004. te večeri pulska Arena bila je krcata. Prikazivao se debitantski dugi igrani film Srećka Jurdane “Slučajna suputnica”, a da je publika dosta znala sve o redatelju, mogli ste shvatiti i po tome što se u redovima uokolo vas moglo čuti: “Da vidimo što je napravio otrovni kolumnist Nacionala”. Zlobnici su tvrdili da je Arena bila tako puna jer je iza “Slučajne suputnice” na programu bio dobitnik Zlatne palme u Cannesu, dokumentarac Michaela Moorea “Fahrenheit 9/11”, no to baš nije moralo biti točno jer smo se narednih godina u nekoliko navrata uvjerili da Puljani točno znaju što ih zanima, propustili bi prvi i ciljano došli na drugi, njima puno atraktivniji film.

Posveta Mamiću

Publika je prihvatila film posve dobro, istina, drugi dan ste u novinama mogli pročitati i otrovnih kritika, no moja je bila dosta blagonaklona jer mi se svidio taj film ceste krajnje sirovog stila u kojem pametna mlada cura iz provincije ( Dora Fišter, potomak legendarne glumačke loze Strozzi) pokrade nogometnog menadžera ( Zlatko Ožbolt) i pobjegne u Frankfurt s njegovim novcem uz malu pomoć “stupova društva”, popa kojemu ne smeta usputni seks (političar i ugostitelj Ante Prkačin) i nepotkupljivog murjaka ( Božidar Orešković). Na odjavnoj špici redatelj je bez ikakve ironije zahvalio gospodinu Zdravku Mamiću koji je dosta pomogao da se izgradi onakva Hrvatska kakva se u filmu prikazuje, opljačkana od strane mutnih poduzetnika i do srži korumpirana.

Slučajna suputnica

Početkom 80-ih proglasio sam Jurdanu najzanimljivijom prinovom hrvatske kinematografije, ne stoga što mi je bio prijatelj i jedan od kolega s kojima sam 1975. pokrenuo časopis Film, nego zato što sam uistinu cijenio njegove filmove “Sporazumijevanje” i “Gospodar tijela”. Pisao sam o njima i u tada vrlo čitanom omladinskom tjedniku Polet, no kako je bila smjena urednika, neupućena osoba izbacila mi je odlomak u kojem sam u poklonike Jurdanina opusa svrstao i Tomislava Gotovca, pogrešno misleći da se radi o tada proskribiranom Vladi Gotovcu.

Kung-fu filmovi

Jurdana još tijekom studija napravio je “Sporazumijevanje”, kratki igrani film o tipu koji bi rado režirao urbanu priču, ali mu tumače da dobro kotiraju samo ruralne teme. Filmski establishment je shvatio na koga mladi redatelj cilja i dodijelio mu “nulu” na komisiji za stimulaciju kvalitete, ali je film dobio nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Dokumentarno-igrani “Gospodar tijela”, nastao u fazi redateljeva oduševljavanja kung-fu filmovima i borilačkim vještinama, trajao je 40 minuta i sadržavao fascinantan dugi kadar u kojemu kamera prati kako vježbači nastoje ostvariti nemogući pothvat i ne pomakne se čak ni kad se oni odmaknu od njezina fokusa.

Jurdana je tada već radio za televiziju, feljton “Kugla glumište” (ako još uopće postoji) ima povijesnu vrijednost, zanimljiv je i po obostranom nepovjerenju autora i njegova “objekta”, a “Mladi književnici” nisu emitirani jer su procijenjeni kao sprdanje s temom. 80-ih je trebao je režirati i prvi dugi film, socijalnu dramu “Priča o mostu” s V. Kapuralom i F. Šovagovićem, ali se filmska produkcija filmske redakcije Televizije Zagreb ugasila neposredno nakon što je pala prva klapa.

Budući da su mu ostali radovi teško dostupni, današnje generacije znaju Jurdanu samo po “Slučajnoj suputnici”. Tu ima cinizma “Sporazumijevanja”, malo poetičnosti “Gospodara tijela”, kao i dotad prepoznajemo utjecaje ranog Fassbindera, no to je u svakom slučaju nešto posebno. Za jednog nimalo slučajnog hrvatskog redatelja - dostatan kompliment.