Plummer je bio jedan od najvećih kazališnih glumaca, a film po kojem ga publika pamti je prezirao

Bio je jedan od najvažnijih kazališnih glumaca svoje generacije. Smatrali su ga jednim od najboljih šekspirijanaca uopće. Za sobom ima filmografiju od 120 filmova, među kojima su i holivudski spektakl i art - klasici. Glumio je Aristotela, Tolstoja, Edipa, Rommela, Sherlocka Holmesa i nadvojvodu Ferdinanda. Pa – ipak, široka će ga publika najviše pamtiti po filmu u kojem su mu nahsinkronizirali pjevački glas, kojeg je prezirao i smatrao budalaštinom. Film po kojem će ga najviše pamtiti nosi naslov „Moje pjesme, moji snovi“. Njegove je ime Christopher Plummer, a preminuo je u petak u 91. godini života.

Christopher Plummer rođen je 1929. u Torontu, u Kanadi, u obitelji trgovca osiguranjima. Odrastao je u frankofonom Quebecu, što će mu pomoći da kasnije u karijeri tečno glumi na engleskom i francuskom. Nikad nije studirao, a glumiti je počeo netom nakon punoljetnosti u poluprofesionalnim trupama. Unatoč tome što je ponikao u tada marginalnoj Kanadi i što nije imao škole, brzo je stekao kazališnu reputaciju. Na Broadwayu debitira 1953., 1956. glumi Henryja V na festivalu u Stratfordu, gdje se godinu kasnije vraća kao Hamlet. Već 1958. nominiran je za prvu brodvejsku nagradu Tony.

Tijekom 50-ih, Plummer bilda reputaciju možda najistaknutijeg mladog šekspirijanca, te glumi gotovo isključivo u kazalištu. Na filmu će se prvi put pojaviti 1958. u filmu „Stage Struck“ Sidneyja Lumeta koji se bavio ambijentom kazališta. Premda će ga kasnije ljudi prepoznavati ponajprije kao filmskog glumca, cijeli je život ostao vjeran kazalištu, a osobito su mu priznanje donijele uloge Jaga s Jamesom Earlom Jonesom kao Otelom, te Rostandov „Cyrano“ za kojeg je 1974.dobio prvi od dva Tonya. U teatru je glumio do devetog desetljeća života.

Aristokratsko držanje

Premda nije bio Englez, imao je besprijekornu britansku dikciju, a u držanju nešto aristokratsko i uznosito. Takve su glumačke predispozicije Plummera rano usmjerile prema dva žanra: povijesnom i biografskom filmu. Tako glumi cara Komoda u „Propasti rimskog carstva“ (1964) Anthonyja Manna, generala Rommela u „Noći generala“ (1967), Aristotela u „Aleksandru“ Olivera Stonea (2004), Tolstoja u „Posljednjoj postaji“ (2009). Ta će ga specijalizacija čudim putevima dovesti i u jugoslavensku kinematografiju. Godine 1975. glumit će nadvojvodu Franju Ferdinanda u spektaklu Veljka Bulajića „Dan koji je potresao svijet“ o sarajevskom atentatu: u istom filmu Gavrila je Principa glumio Irfan Mensur.

Ipak, svi ti nadvojvode, carevi i generali nisu Plummeru donijeli ni pola slave koliko uloga jednog tričavog kapetana. Taj se kapetan, međutim, zvao Von Trapp i imao sedmero raspjevane djece. Glavna uloga u mjuziklu „Moje pjesme moji snovi“ (1965) Plummera će pretvoriti u prepoznatljivu zvijezdu, premda za taj film nije bio nominiran za Oscara on, već samo njegova su-glumica Julie Andrews. Film je postao srcedrapateljni evergrin, usadio se u opću kulturu makar i kao predmet poruge, zaradio je silne novce i dva najvažnija Oscara: za film i režiju. Sam Plummer je, međutim, o filmu govorio s podsmijehom. Nije mu se sviđalo što su ga u pjevanim dijelovima nahsinkronizirali, smatrao je da je film bedast, a vlastitu ulogu u njemu glupavom.

Premda je u svom najslavnijem filmu bio nasinkroniziran, Plummer je tijekom karijere mnogo češće bio u obratnoj ulozi: onog koji daje glas. Veliki dio njegove filmografije čine uloge naratora i nahsinkronizacije crtića. Jedan od filmova u kojima je narator je, ujedno, vjerojatno i najbolji film njegove filmografije. To je genijalni „Čovjek koji je htio biti kralj“ Johna Hustona, u kojem je dao glas pripovjedaču - piscu Rudyardu Kiplingu.

Važne epizodne uloge

Plummer u filmografiji nema mnogo važnih filmova u kojima igra glavnu ulogu. No pojavljuje se u zanimljivim, često manjim epizodnim ulogama u nizu filmova koji se danas drže klasicima. To pogotovo vrijedi za period nakon 80-ih, kad se otarasio ovisnosti o alkoholu, privatno se sredio i počeo redateljima biti zanimljiv za uloge vremešnih, autoritativnih i distanciranih epizodista. Tako glumi - među ostalim i u „12 majmuna“ Terry Gilliama (1995), „Insideru“ Michaela Manna (1999), „Čudesnom umu“ Rona Howarda (2001), „Syriani“ (2005), te u holivudskoj verziji krimića Stiega Larssona „Muškarci koji mrze žene“. U odličnoj adaptaciji koju je smjerno režirao David Fincher Plummer je glumio starog švedskog industrijalca Henrika Vangera.

Plummer je - ukratko - kao filmski glumac dobro stario. Stoga ne čudi da je i najveće filmsko priznanje - Oscara - dobio kasno. Dobio ga je za sporednu ulogu 2012., u 83. godini života, za film „Beginners“. Plummer je najstariji glumac koji je dobio Oscara u toj kategoriji.

Dvije posljednje važne uloge odigrao je praktički u desetoj deceniji života. U filmu „Sav novac svijeta“ odglumio je još jednu stvarnu osobu i još jednog hladnog, uznositog velmožu - milijardera Paula Gettyja. U krimiću „Knives Out“ (2019) Riana Johnsona glumio je starog, imućnog i tiranskog pisca krimića Harlana Trombleyja. Varate se ako mislite da mu je to bio posljednji film: samo je 2019.- u 90. godini života- snimio dva filma, jednu TV seriju i jednu sinkronizaciju.

Christopher Plummer preminuo je u svojoj kući u Connecticutu. Za sobom ostavlja lijepo glumačko nasljeđe, ali i nasljednicu: cijenjenu, izvrsnu glumicu Amandu Plummer.