Sorrentinov Amarcord

‘Pobjegao sam od kuće kako bih gledao svojeg idola i to mi je spasilo život‘

sorrentino bozja ruka

 Netflix
Film ‘Bila je to Božja ruka‘ od srijede se prikazuje na Neflixu. Dječak koji je ostao doma sam je redatelj

U srpnju 1984. najbolji se nogometaš svijeta Diego Armando Maradona na iznenađenje cijele nogometne javnosti odlučio na čudan karijerni zaokret. Napustio je moćnu Barcelonu i potpisao ugovor za Napoli, tada prosječni klub s talijanskog juga. U Napulju će ostati sedam godina. Tijekom tih sedam godina, Napolitancima će donijeti dva jedina naslova prvaka Italije, a s Argentinom će postati prvak svijeta. Dogodilo se to na turniru u Meksiku, na kojem je Englezima zabio gol rukom, te poslije izjavio: "Bila je to božja ruka".

U Napulju je Maradona tih godina bio više od sportskog idola. Koliki je bio razmjer njegova kulta, svjedoči i zgoda koju navodi Asif Kapadia u dokumentarcu "Maradona". Kad je argentinski igrač jednom u bolnici vadio krv, ampulu s njegovom krvlju medicinska je sestra odnijela u katedralu, da stoji uz ampulu s krvlju gradskog patrona, Svetog Gennnara.

Ako je Madonna bio južnjački, katolički svetac, onda bi kao svetac - po definiciji - trebao činiti i čuda. I doista: postoji barem jedan potvrđeni slučaj čuda u režiji San Diega. Godina 1986., jedan 16-godišnji dječak trebao je otići s roditeljima na vikend u planinsku vikendicu. Mladić se, međutim, iskrao iz kuće jer je tog vikenda htio gledati utakmicu Napoli-Empoli. To mu spasilo život: roditelje su mu iduće jutro pronašli u vikendici mrtve, ugušene ugljičnim monoksidom. Da nije bilo nogometa i Diega Armanda, i taj bi dječak bio mrtav. Spasila ga je, doista, "božja ruka".

Cijela ta priča o tragediji i mirakulu ima drugu dimenziju ako se zna tko je bio taj 16-godišnji dečko. Njegovo ime je, naime, Paolo Sorrentino, a dvadeset godina nakon što mu je božansko-nogometna intervencija spasila život, postat će najvažniji talijanski filmski i TV redatelj. Mladi Napolitanac izdubio je ime u svjetskom filmu polovicom prve dekade 2000-ih nizom barokno ekstravagantnih, stiliziranih i provokativnih filmova u kojima satirički komentira talijansku politiku, religiju i društvo. Oskarovac i dvostruki dobitnik EFA-e, Sorrentino se bavio i mafijom i Berlusconijem, i kulturnom elitom i Vatikanom (serije "Mladi papa i "Novi papa"). No, postoji jedna stvar o kojoj nije snimio niti kadra: njegov rodni grad, Napulj.

Sad se i to promijenilo. Ove srijede na Netflixu se prikazuje Sorrentinov film "E stato la mano di dio" (Bila je to božja ruka), film u kojem Sorrentino opisuje vlastito odrastanje u Napulju. "Bila je to božja ruka" premijerno je prikazan u rujnu na mletačkoj Mostri gdje je dobio veliku nagradu žirija, ovog vikenda su ga glasači EFA podosta ispreskakali, no Sorrentinov se film ozbiljno spominje i kao kandidat za Oscara za strani film.

Radnja "Bila je to božja ruka" počinje u ljeto 1984. Klupski čelnici bombastično najavljuju Maradonin transfer, lokalni komentatori na to odmahuju u nevjerici rukom, a glavni junak Fabietto (Filippo Scotti) odrasta u brojnoj, buržujsko-lijevoj obitelji u kvartu Vomero. Otac ne želi kupiti TV s daljinskim upravljačem "jer to nije komunistički", mali Fabietto misli samo o nogometu, njegov stric je glumački pretendent koji se trsi uvaliti na audiciju kod Fellinija, a njegova teta - žrtva nasilnog muža - u gradskoj vrevi doživi ukazanje: ukaže joj se San Gennaro, te Munaciello (monah-patuljak), čudesni lik iz napolitanskog folklora. Tipično južnjački, čitava obitelj je generacijski hijerarhijska, a glavnu riječ vodi matrijarh, mrzovoljna i prijeka baba.

Tih prvih sat vremena – to je Sorrentino u najboljoj formi, njegov tour de force. Film je sjajna studija karaktera, istovremeno i smiješan, ali i neopisivo skaredan i neugodan. Tako u jednoj sceni teta baci uzvanikov aparat za govor s barke u more jer joj ovaj dodijava brbljanjem, a Fabietto nevinost gubi sa 70-godišnjom susjedom, koja je k tomu barunica.

Sorrentinov film približno na polovici rasijeca ključni događaj: junakovi se roditelji otruju monoksidom, a on sam preživi jer je otišao gledati utakmicu. Od te točke, film mijenja pomalo ton, prestaje biti mediteranska ansambl-drama, te se pretvara u – sročio bi to Joyce - portret umjetnika u mladosti. Fabietto pada u cinizam i ogorčenje. Gubi interes za nogomet i Napoli. Počinje se družiti s kriminalnim polusvijetom, na rubu da postane njegov dio. Na koncu - izbavit će ga film. Preko ushita za napuljskog redatelja Antonija Capuana Fabietto otkriva filmsku umjetnost. Na koncu odlazi za karijerom, dakako, u Rim: jer, i kod Sorrentina, kao i kod Elene Ferrante, prvi preduvjet za ispunjene snova je bijeg iz Napulja. Fabietto sjeda u vlak, a dok se vozi prema karijeri velikog umjetnika, na peronu spazi istog čudotvornog patuljka Munaciella. U Sorrentinovom je filmu sve - i čudesno izbavljenje, ali i umjetnička karijera - plod katoličkog mirakula, čudesne intervencije iz mediteranskog folklora. Plod "božje ruke".

image

Paolo Sorrentino i Filippo Scotti

Filippo Monteforte

Premda naslov filma nosi izrazitu nogometnu referencu (Maradonina ruka na SP-u '86.), treba odmah reći - u Sorrentinovom filmu nogomet nije jako bitan. Strasna veza Maradone i Napulja u filmu je tek ocrtana kao dio ambijenta epohe, a neki su nogometni događaji nezgrapno antidatirani (stječe se, primjerice, dojam da se "božja ruka" dogodila netom po Argentinčevu dolasku).

Pa ako bi "E stato il mano di dio" mogao biti razočarenje nogometnim fanovima, sigurno neće filmskim gledateljima. Riječ je o toplom, zabavnom i živahnom filmu koji iz Sorrentina izvlači ono što je kod njega najbolje. Ako su "Grande bellezza" (2013.) ljudi uspoređivali s Fellinijevim "Osam i po", i ovaj bi se film mogao smjestiti u fellinijevske koordinate. Sorrentino je, eto, snimio svoj "Amarcord".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
14. prosinac 2024 15:14