Kada je režirao prvog “Robocopa”, Paul Verhoeven bio je ekstravagantni nizozemski redatelj koji je za svoj holivudski debi trebao poštovati samo jedno pravilo - napraviti jednostavan film. Štošta mu je bilo dozvoljeno, i prizori nasilja, i crni humor, i nešto malo seksa, no “Robocop” je morao zadovoljiti tinejdžere, ali i infantilce starijih generacija. Unatoč skromnom budžetu od 13 milijuna dolara, film o policajcu iz bliske budućnosti koji nakon teškog ranjavanja postaje robot izgledao je moćno i imao velik odjek: snimljena su i dva nastavka, nekoliko igranih i animiranih serija, a nisu izostale ni video igre i stripovi. Iako se nikad nije mogao mjeriti sa Supermanom, “Robocop” je bio jedna od velikih franšiza s kraja prošlog stoljeća.
Ima li išta logičnije nego da se pokuša robota policajca približiti današnjoj publici? Efekti u prvom filmu bili su sirovi, nije još bilo kompjutorske animacije, a ni postprodukcijskih finesa. Istina, nije baš bilo dobro što je franšizu od nekadašnjeg Orion Pictures (bankrotirao je - paradoksalno - nakon svog najvećeg uspjeha “Kad jaganjci utihnu”) preuzeo Metro-Goldwyn-Meyer, koji jedva da i postoji kao relevantna kompanija: ne čudi što se na projektu izmijenilo puno redatelja i glumaca, a pravo je čudo i kako su uspjeli osigurati budžet od 130 milijuna dolara.
MGM-u treba odati priznanje što su - kao i u prvom filmu - odlučili povjeriti režiju filmašu koji se još nije potvrdio u Hollywoodu, Brazilcu Joséu Padilhi (postigao je uspjeh krimićem “Elitni odred” i njegovim nastavkom). Kako ni Peter Weller u Verhoevenom “Robocopu” nije baš bio jako poznata faca, slijedili su i taj primjer i za naslovnu ulogu odabrali švedskog glumca Joela Kinnamana (hvaljeni krimi serijal “Laka lova”), izvan domovine najpoznatijeg po jednoj od glavnih uloga u američkoj inačici danske serije “Ubojstvo”.
Padilha se solidno pripremio za svoj prvi visokobudžetni film: on i njegov scenaristički tim unijeli su dosta izmjena u odnosu na original, svemoćni OmniCorp - u osnovi zaštitarska tvrtka - postao je moderna korporacija čiji šef ( Michael Keaton) više podsjeća na Stevea Jobsa i Billa Gatesa negoli na nekadašnje vladare velikih američkih kompanija, njihov glavni istraživač dr. Norton ( Gary Oldman) prilično je slojevita ličnost, a mediji su individualizirani u liku tv komentatora Pata Novaka ( Samuel L. Jackson). Sve je to ambicioznije nego u prvom filmu, a i vizualno spektakularnije: sekvenca borbe Robocopa i OmniCorp-ovih robota je high-tech spektakl kakav je mogla stvoriti samo suvremena filmska tehnologija.
Ipak, kao da je zaboravljena Verhoevenova jednostavnost. U novom filmu OmniCorp je već patentirao robote policajce na Srednjem istoku, no u Americi im to ne dozvoljavaju zbog političke korektnosti. Ubacivanje međunarodnog konteksta nije loše, ali se na to utrošilo previše vremena. U prvom filmu bitan je bio odnos RoboCopa i srčane policajke ( Nancy Allen), dok je obitelj u drugom planu, jer je junaku izbrisano sjećanje: tog ženskog lika u novoj verziji nema, ali su zato izronili supruga i sin te prilično zavukli srednji dio radnje. Također, prizori u kojima se pokazuje spoj čovjeka i stroja nisu baš ugodni za gledanje, dok su žestoke scene druge vrste izbjegnute kako bi film u Americi dobio što blaži prikazivački predikat.
Novi “RoboCop” suviše oklijeva želi li biti drama ili puki akcić. Verhoeven je to znao pomiriti i zato je stari film superioran ovom novome.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....