Prije nekoliko mjeseci u ciklusu poljskog filma na Trećem programu Hrvatske televizije prikazana je ratna drama “Zabranjene pjesme” iz 1947.
Stariji gledatelji dobro je se sjećaju, igrala je svojedobno i u našim kinima i bila vrlo popularna, a sve o njoj zna i Allan Starski, prestižni gost New Europe Marketa (NEM), medijskog seminara o filmu i televiziji, održanog krajem prošlog tjedna u zagrebačkom hotelu Esplanade.
Starski je svjetski poznat scenograf, odnosno dizajner produkcije, dobitnik Oscara i nagrade BAFTA za “Schindlerovu listu” Stevena Spielberga te francuskog Césara za “Pijanista” Romana Polanskog. “Zabranjene pjesme” za njega su važan film, jer je koscenarist na njemu bio njegov otac Ludwik Starski.
Čim sam mu ga spomenuo, odmah se trgnuo i objasnio mi: “To je povijesno važan film, prvi napravljen u mojoj zemlji nakon 2. svjetskog rata. Svi su ga htjeli gledati, jer se bavio razdobljem nacističke okupacije, međutim, nije to bila samo ‘martirologija’, nego je publiku podsjetila na pjesme koje su svi dobro znali.”
Kažem mu da su pjesme bile vrlo zanimljive, neobičan spoj patriotskih i ljubavnih pjesama.
“Da, to su bile ulične pjesme. Zbog njih je bio gotovo zabranjen, jer je cenzura rekla da ne prikazuje okupaciju na primjeren način. Moj otac i redatelj Leonard Buczkowski su protestirali, rekli su da je to pravi pristup, jer daje ljudima nadu, zbog tih pjesama mnogi su izdržali to strašno razdoblje.”
Snimanje u Łódźu
Kako je prošao dio sa sovjetskim vojnicima, poznato je da su oni čekali s druge strane Visle i namjerno nisu pomogli Varšavljanima koji su 1944. digli ustanak protiv Nijemaca? “Njih u filmu uopće nema. Najprije je snimljen finale u kojem poljski i sovjetski vojnici zajedno oslobađaju Varšavu, ‘kaćuše’ i sve to, no kasnije je režim to promijenio i ostali su samo Poljaci. Sad sam ga prikazao na festivalu poljskog filma u Los Angelesu, došli su svi koji pamte to vrijeme, ispričavao sam im se zbog lošeg tona, no oni su mi rekli da to nije problem, jer da pjesme pamte i danas. Kakva je bila kopija na vašoj televiziji?” Tješim ga, podnošljiva, ali mogla je biti i bolja. “Zarekao sam se da ću u prvoj prilici pomoći da se taj film restaurira.”
Jeste li bili na snimanju? Imali ste tada samo tri-četiri godine? “Naravno da sam bio, ali snimalo se u studiju u Łódźu jer je Varšava bila potpuno uništena. Prepao sam se kad su Nijemci počeli trpati ljude u kamione, međutim, tata me poveo na stranu i pokazao da su to samo kulise. No kuće su zbilja napravili vrlo uvjerljivo, jer su mnogi pitali bi li ih mogli unajmiti i u njima stanovati. Slično je bilo i kad smo radili ‘Pijanista’, napravili smo uvjerljivu rekonstrukciju predratne Varšave.” Spominjem mu posebno nadrealnu scenu u getu, restorana u kojem se skupljaju bogati Židovi. “Sve smo to rekonstruirali. Roman je tada bio u Krakowu, ali se svega jako dobro sjećao. Možda je zbog toga taj film tako dojmljiv. Osim toga, on je zbilja dobar redatelj. Sad sam vidio ovaj novi film ‘Oficir i špijun’ o aferi Dreyfuss, počeo je igrati u Parizu početkom prosinca. Dobar i važan film.”
Njegov prvi film o holokaustu, a snimio ih je nekoliko, jest “Bijeg iz Sobibora” iz 1987. Je li mu to pomoglo na “Schindlerovoj listi”, koju su radili 1993.? “Ne, svaki novi film je novo iskustvo. Snimali smo u Srbiji, zapravo, tada je to još bila Jugoslavija, nedaleko od Beograda napravili smo pravi koncentracioni logor. A odmah zatim došao je ‘Dr. Korczak’, to je režirao Andrzej Wajda, koji se također zbivao u getu i bio je crno-bijeli, kao i ‘Schindlerova lista’. Međutim, taj film je bio više za nas iz Istočne Europe, koji smo se sjećali tih događaja.”
Negdje sam pročitao da mu je u jednom trenutku bilo dosta povijesnih filmova. Je li to točno?
“To su valjda krivo interpretirali. Uživam u povijesnim filmovima, u evociranju različitih epoha, ali su me teme o holokaustu počele jako deprimirati. Nemojte zaboraviti da sam s Agnieszkom Holland, koja je inače puno radila s Wajdom, radio na njenom vrlo uspješnom filmu ‘Europa, Europa’, koji se također bavio razdobljem nacizma. Ne znam, mislim da smo nakon ‘Schindlerove liste’ i ‘Pijanista’ rekli sve o toj temi što smo trebali.
Preseljenje u Pariz
“Iako je i poslije bilo važnih filmova o holokaustu, kao što je dobitnik Oscara za najbolji strani film, mađarski ‘Šaulov sin’. Zapravo, sve ovisi o scenariju i o redatelju pa se često korištena tema može sagledati i iz nekog drugog ugla. Kad govorimo o povijesnim filmovima, meni je vrlo važan bio Wajdin ‘Danton’, počeli smo ga pripremati kao poljsko-francusku koprodukciju, ali je tada general Jaruzelski napravio vojni udar i mi smo se potpuno preselili u Pariz. Meni je to bilo jako teško, jer sam odjednom, umjesto s poljskom, morao raditi s francuskom ekipom, od stolara do krojača. I prije sam imao iskustva s povijesnim filmovima, ali ‘Danton’ je bio prvi s velikim budžetom, na međunarodnoj razini. I s takvom glumačkom ekipom. Gerard Depardieu tada je bio na vrhuncu karijere. Nedavno sam ponovno pogledao taj film i iznenadilo me kako je još uvijek vrlo relevantan. Cijela ta tema kako revolucija ne iznosi samo dobro nego i ono loše u ljudima, kako može biti pogubna po demokraciju, sve je to i danas jako aktualno. Osim toga, Wajda je promijenio dramski akcent. U svim povijestima francuske revolucije oficijelni junak je Robespierre, a Wajda je stavio naglasak na Dantona. Francuzima je on bio malo sumnjiv jer se tada usput bavio i biznisom. U našem filmu Dantona giljotiniraju, Robespierre je već bolestan, a zatim i njemu odrube glavu. To je ironija revolucije.”
U filmu je upravo scenografija jako efektna. “Čujte, dio smo snimali u pariškoj Conciergerie, koja je prava utvrda. Revolucionarni tribunal je bio na setu koji smo izgradili. Imao sam, znači, težak zadatak uskladiti umjetne i prave ambijente. Razlika se nije smjela vidjeti. Nije to baš bilo lako. Tom filmu zahvaljujem svoju međunarodnu reputaciju, kad dođem u Ameriku, pitaju me živim li u Parizu, jer me pamte po ‘Dantonu’.”
Je li točno da je bio i na pripremama za film “Sophijin izbor” Alana J. Pakule, koji je djelomično sniman u Hrvatskoj? “Da, tu sam i ja imao težak izbor. Sudjelovao sam u traženju lokacija u Poljskoj, Mađarskoj i Hrvatskoj, razvio sam fantastičan odnos s Pakulom, vrlo sličan onome kakav imam s Wajdom, tada je snimanje pomaknuto, ja sam već počeo raditi ‘Dantona’, bio sam u Parizu, a oni su nazvali i rekli da počinju s filmom i mogu li im se pridružiti. Rekao sam da prema Wajdi imam suviše veliko poštovanje da bih ga napustio i da ne mogu doći. Pakula je bio krasan, kad su završili ‘Sophijin izbor’, mi smo još snimali ‘Dantona’, on je došao u Pariz i rekao mi, ako želim, da mogu doći s njim u Ameriku. I to sam morao odbiti, jer mi je otac u Poljskoj bio bolestan.”
Hijerarhija scenografa
Kako se priprema za filmove o tako različitim temama i povijesnim razdobljima? “Danas je lakše jer postoji internet. Ali princip je uvijek isti. Najmanje su mi važne službene historiografije, pokušavam pronaći nešto iz drugačije perspektive. Kad sam pripremao ‘Dantona’, nisu me zanimale samo francuske nego i njemačke, engleske, pa i ruske knjige o revoluciji. Htio sam dobiti što širi spektar informacija. Evo, nedavno sam radio na filmu ‘Rez’ Fatiha Akina, o pokolju Armenaca od strane Turaka, i opet sam duboko uronio u zbivanja u tom razdoblju. Fatih bi inače skoro trebao raditi film o Marlene Dietrich, volio bih da i ja u tome sudjelujem.”
Kakva je razlika između dizajnera produkcije i umjetničkog direktora (art director)? Na “Schindlerovoj listi” on ima prvu funkciju, a Ewa Braun drugu. Oscara su primili zajedno. “To vam je jednostavno, dizajner produkcije je na vrhu ljestvice, on donosi sve ključne odluke, a umjetnički direktor je odmah ispod njega. Ja sudjelujem i u razgovorima o budžetu, o odabiru lokacija, kontaktiram s producentom i redateljem kako bismo utvrdili konačni izgled filma. Moj najbliži suradnik je glavni umjetnički direktor, u to je u većini slučajeva Hrvat Nenad Pečur. Ima njih tu još, ali ja ih sve nadgledam.”
Gledao sam dodjelu Oscara na YouTubeu kad je pobijedila “Schindlerova lista” i bio prilično iznenađen kako je kratak govor održao Starski, nikom nije posebno zahvaljivao. “Bio sam šokiran, nisam očekivao pobjedu. U konkurenciji je ipak bilo Scorseseovo ‘Doba nevinosti’ koji je fantastično dizajnirao Dante Ferretti. Kad je Tom Hanks pročitao da smo Oscara dobili Ewa Braun i ja, nisam mogao vjerovati. Poslije nas je Hanks odveo iza pozornice, svi su navalili na nas i tu sam se već bolje snašao.”
Rad s Lustigom
Kažem mu da u “Schindlerovoj listi” zapravo ima samo četiri glavna seta - Varšavu, koncentracioni logor, vilu u kojoj komandant nadgleda što se tu zbiva i Schindlerovu tvornicu. “Sad ću vas iznenaditi. Znate li koliko smo setova pripremili? Ravno stotinu. Nismo ih sve iskoristili, no publika pamti upravo ove koje ste vi spomenuli. Čujte, ja se ubijem da neki set napravim realistično, a kamera samo prešvenka preko njega. No s time se morate pomiriti.” Je li on cijelo vrijeme na setu? “Kad oni nešto snimaju, ja sam već korak dalje od njih, pripremam novu scenu. Moj art direktor ostaje s njima i pazi da se nešto ne poremeti.”
Je li na snimanju tog filma upoznao Sergia Mimicu-Gezzana? “Naravno, on je bio Spielbergov prvi pomoćnik, napravio je sjajan posao, iako mu je to prvi tako velik projekt. Jako mu je pomogao u Krakowu. Steven ga je poslije poveo sa sobom u Ameriku. Sergio mi je pričao o svojim producentskim ambicijama, no nisam poslije pratio što radi.” Kažem mu da je režirao dvije jako uspješne mini-serije “Stupovi zemlje” i “Medici: Gospodari Firenze” te da neprestano i producira. “Odmah sam znao da je to netko za koga se ne treba plašiti, pravi radoholičar. Jako mi je žao što je nedavno umro Branko Lustig, s kojim sam također radio na tom filmu. Sreo sam ga prije četiri godine na festivalu u Zadru, ni tada mi nije izgledao dobro, ali čujem da je radio sve dok je mogao. Njega sam jako volio.”
Najteži posao? “Možda onaj u ‘Oliveru Twistu’ od Polanskog. Snimali smo u napuštenoj kući na tri kata koja je još uvijek bila u dobrom stanju. Trebalo je puna dva tjedna da je napravimo zapuštenom, ali tako kao da u njoj još ima ljudi. To je zadatak nas dizajnera, da ne pravimo izložbene prostore, nego kuće u kojima ljudi uistinu žive.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....