Premijera ‘Levijatana’, filma koji je posvađao hrvatske producente, izazvala je veliku gužvu

Uz “Bilježnicu” Jánosa Szása, “Križni put” Dietricha Brüggemanna dosad je najbolji film prikazan u glavnom službenom programu Vukovar film festivalu.

U Berlinu je dobio Srebrnog medvjeda za scenarij i to je najveći međunarodni uspjeh 38-godišnjeg redatelja kojem je to četvrti cjelovečernji film. Koncept je jednostavan, ali fascinantno izveden, film je podijeljen u 14 poglavlja koji simuliraju postaje u posljednjim danima života Isusa Krista, a kroz njih ponovno prolazi 14-godišnjakinja, čija obitelj pripada fundamentalističkoj katoličkoj zajednici.

Izvrstan ‘Križni put’

Njoj nije dozvoljeno ponašati se poput njenih vršnjakinja, neprestano mora preispitivati što je grijeh, a što ne, ako podlegne demonskim iskušenjima suvremenog svijeta, neće zavrijediti iskupljenje i doći u raj, čime se, dakako, potpuno izolira od svoje sredine.

Brüggemannov je podvig što je gotovo svako od poglavlja snimio u jednom kadru (uvodno traje skoro 10 minuta) i što se svako od njih doima kao ulomak iz života: bez fascinantnih glumačkih izvedbi debitantice Lee van Acken, čija junakinja nalazi u sebi neizmjernu snagu da se prometne u mučenicu, i Franziske Weisz u ulozi njezine fanatične majke, cjelina ne bi tako dobro funkcionirala, no i to je zasigurno dobrim dijelom redateljeva zasluga. Dok gledate “Križni put”, ne možete ne pomisliti na “Carrie” Stephena Kinga i njezinu filmsku verziju, no ovo je oporo naličje vjerske zaluđenosti, bez vizualne pirotehnike holivudskih filmova.

‘Crowd pleaser’

Češki “Revival” nije ta vrsta asketskog umjetničkog filma, u pitanju je “crowd pleaser” (razumljiva je nagrada publike na festivalu u Karlovym Varyma) o starim rokerima koji se ponovno okupljaju nakon 40 godina. Sličan smo zaplet već gledali (britanski “Stari dečki dobro praše” i makedonski “Punk nije mrtav” tek su dva od nekoliko primjera), međutim to nije problem: magično je umijeće čeških filmaša da privuku gledatelja naizgled životnim sitnicama i podastru mu galeriju likova koji kao da su ponikli u njegovu susjedstvu. Ne čudi što češka kinematografija uživa takvu naklonost svoje publike i ima jedan od najvećih postotaka gledanosti u Europi: kada bismo u skoroj budućnosti dobili tako razigranu i scenaristički bogatu hrvatsku komediju, s puno bismo se više razloga mogli pohvaliti da nam je film napokon postao važan sudionik domaće kulturne produkcije. Čast iznimkama kao što su “Svećenikova djeca”, no u nas se zasad sve svodi ili na odlaske na strane festivale ili na štancanje filmova za klince.

Usporedite li Vukovar film festival iz njegovih početaka i ovaj danas, napredak je impresivan. Svojedobno bi se publika natiskala na projekciji prvog filma na šlepu i polako počela odlaziti kada bi počeo drugi film. Danas više nema šlepa, lokacija je puno više, ali i publike, što je veliki podvig u gradu u kojem je - kako je to definirao jedan od mojih sugovornika - napokon sve sređeno, ali ništa ne funkcionira.

Sami sebe uništavaju

Već sam početak svjedočio je o jednom novom festivalu: prve večeri svečano je prikazan “Križni put” na dupkom ispunjenoj terasi Agencije za vodne putove, a istodobno je - nedaleko odatle - u perivoju dvorca Eltz bila hrvatska premijera “Levijatana” Andreja Zvjaginceva, gdje također nije bilo slobodne stolice. Publika? Najrazličitija, dosta mladih, ali i puno pripadnika srednje i starije generacije koju zanimaju zahtjevni sižei.

“Levijatan” - oko kojega su se nedavno zakrvili motovunski i vukovarski festival - upravo je takav film, drama koja je na Zapadu privukla pažnju jer prikazuje korupciju i odnose moći u suvremenoj Rusiji, no to u njemu možda i nije tako važno, jer smo se nagledali i puno žešćih ruskih filmova, puno je dojmljivija poruka da ljude s društvenog dna neće uništiti tajkuni nego oni sami sebe.