Priča o ženi koja je jednog davnog dana na svoj 50 i neki rođendan dobila 8 mm amatersku kameru

Koncem šezdesetih, gospođa pod imenom Tatjana Ivančić bila je u srednjim pedesetim godinama života. Živjela je ni po čemu izuzetan život anonimne, socijalističke srednje klase. Diplomirana pravnica, Ivančić nije radila. Kao supruga profesora brinula se o kućanstvu i podizala djecu. A onda je u njen život ušla razbibriga za stare dane. Ta je razbibriga bila - filmska kamera.

"Kasnog ljeta, prošle godine, uzela sam tjedan dana odmora od svoje zahtjevne obitelji: devedesetogodišnjeg djeda, osamdesetogodišnje bake, muža i dvojice sinova, studenata od dvadeset dvije i devetnaest godina. Otišla sam u Crikvenicu, svoje rodno mjesto, na sjevernojadranskoj obali", napisat će kasnije Ivančić u jednom autobiografskom tekstu. Na odmor je ponijela novu igračku: 8 mm amatersku kameru. Cijele te raspuste Ivančić je snimala prirodu oko sebe, valove, more. Kad se vratila kući, te je filmove pokazala ukućanima. Kad su se filmovi vratili s razvijanja - pamti Ivančić - "muž je rekao: 'Krasno!', stariji sin: 'Nije loše, ali Cousteau to radi bolje', a mlađi je bio znatno kritičniji: 'Da umreš od dosade...' Koji mjesec kasnije, novopečena filmašica poslat će jedan od tih ljetnih filmova na natjecanje kino-amatera i - dobiti nagradu. Dopalo joj se, pa je nastavila snimati i slati na amaterske revije. U idućih dvadeset godina, snimit će oko 70 amaterskih filmova koji će kolati neprofesijskim smotrama, pokatkad dobivati nagrade, ali i uskoro pasti u posvemašnji zaborav.

Sve dok nisu izišli iz zaborava na velika vrata.

Ovog tjedna, Muzej umjetnosti i pacifički filmski arhiv (BAMPFA) pri univerzitetu Berkeley u San Franciscu organizirao je trodnevnu online retrospektivu jugoslavenskog avangardnog filma. Među 11 probranih naslova, selektori Pavle Levi i Petra Belc uvrstili su i jedan film Tatjane Ivančić: "Grad u izlogu" iz 1969. Ove srijede, njemačka je kinoteka u berlinskom kinu Arsenal prikazala retrospektivu 11 filmova Tatjane Ivančić. Riječ je o filmovima koje je restaurirao Austrijski filmski muzej (Österreichische Filmmuseum) u suradnji s Kinoklubom Zagreb i uz financijsku podršku HAVC-a. Isti su filmovi početkom godina prikazani na festivalu u Amsterdamu, a idućeg utorka (3.11.) moći će ih vidjeti i zagrebačka publika. Svih četrnaest sačuvanih filmova "domaćice s kamerom" bit će prikazano u okviru programa "Kratki utorak u kinu Tuškanac". Tako će grad u kojem je Tatjana Ivančić provela život drugi put upoznati svoju najnepoznatiju filmašicu, najbolje čuvanu tajnu hrvatskog alternativnog filma.

Za povratak Tatjana Ivančić iz anonimnosti vjerojatno je najzaslužnija filmologinja i filmska kustosica Petra Belc koja već nekoliko godina ustrajno prekapa po jugoslavenskom alternativnom i neprofesijskom filmu, istražujući zaboravljene i prešućene autore, mahom ženske. Domaći film - jednako profesionalni kao i amaterski - bio je uvelike boy's club jakih mačo tipova koji su formirali kanon i ukus. Zahvaljujući Belc, danas znamo da je ispod tog alfa-mužjačkog svijeta bio cijeli podzemni tok manje poznatih autorica, a mnoge od njih - Vukicu Đilas, Bojanu Vujanović, Biljanu Belić, Tatjanu Ivanišević- Belc je antologizirala i prikazala u više retrospektivnih programa. Mnoge od tih autorica nose zanimljive ljudske priče, no ni jedna vjerojatno nije tako intrigantna kao životna priča Tatjane Ivančić: domaćice koja u 55. godini otkriva strast za kameru, počinje snimati, da bi njeni radovi danas došli do Berlina i Berkeleyja.

Tatjana Ivančić rođena je 1913. u Crikvenici - Dramlju. Srednju školu završila je na Sušaku, a život poživjela u Zagrebu. Po onom što se zna, čini se da prije "otkrića kamere" u 54. godini nije bila naročit filmofil. "Nije radila, bila je kućanica, njen sin i snaha rekli su mi da nije išla u kino i ne pamte neku bitniju literaturu koju je čitala", kaže Petra Belc. "Ivančić iza sebe nije ostavila nikakvih tekstualnih tragova o svome radu poput bilježaka ili dnevničkih zapisa. Pretpostavljam da je počela stvarati uz svog supruga koji se hobistički bavio fotografijom i u stanu imao tamnu komoru. Oboje su načinili velik broj dijapozitiva koji su se gledali u njihovom domu u društvu prijatelja, a prva joj je kamera bila jeftina ruska super osmica koju je uzela od sina nakon što je se on zasitio."

Ivančić je na ljetovanju počela snimati - more i vodu, a to će je do kraja obilježiti. Ako postoji konstanta u njezinom sačuvanom opusu, to su filmovi u kojima snima valove, vjetar, bonacu, caklenje i treperenje na morskoj i barskoj površini, pa od tih vizualnih senzacija gradi montažne strukture. I naslovi filmova to sugeriraju: "Rapsodija u zelenom" (1970.), "Pijesak" (1971.), "Igra života" (1972.), "Ekvinocij" (1973.), "Varijacije" (1975.). More je kod nje nerijetko izloženi prijetnji, kao u "(S)umornom motu" iz 1977. gdje proto-ekološki suprotstavlja more i prijetnju metastazirane priobalne industrije. More je glavni vizualni motiv i njenog jedinog narativnog filma. U "Dobrom starom veslu" (1976.) izlaže zaplet o čovjeku kojem na kanalu zataji Tomos 4, pa se kući vrati zahvaljujući drvenim veslima. No, ni u tom filmu središte pažnje nije čovjek niti njegovo djelovanje - kameru Tatjane Ivančić zanima zanemareno, odloženo veslo koje sječe vodu, dok kamera hvata morske presjaje. Ivančić je kao autor, ukratko, bila obuzeta prirodom. "Obožavala je prirodu, odlazila u šetnje i stvarala intuitivno hvatajući trenutke u tim vanjskim prostorima", kaže Belc. "U reportaži za HRT kaže sljedeće: Snimam žabe, snimam kukčiće, snimam talasanje valova, rođena sam na moru imam prilike da se s morem bavim, i snimam svakom zgodom kad mi se vizualno ukaže prilika. To mi je zapravo inspiracija, a nemam nikakve pripreme, nemam nikakvog plana, nemam nikakvih scenarija, nemam ništa, naprosto snimam kad mi srce snima, i to snimam ono u prvom redu što je efektno vizualno."

Petra Belc

Paradoks je da je autorica tako bukoličkih i pastoralnih tema danas najpoznatija po filmu koji je potpuno drukčiji. Njen najviše prikazivani, najčešće antologizirani i vjerojatno najbolji film nije posveta prirodi, nego gradu, asfaltu i urbanitetu. Riječ je o "Gradu u izlogu" (1969.), jednom od prvih njenih filmova. U njemu Ivančić snima zagrebački Donji grad tijekom šoping-vreve, ali tako da snima kroz vlažna stakla tek opranih izloga trgovina. U film montažno uvrštava i kadrove perača prozora kojima je film na odjavnoj špici i posvećen. Ivančić u svim filmovima pokazuje smisao za izbor popratne glazbe, a u "Gradu u izlogu" ta je popratna glazba živahni jazz rock instrumental. "Grad u izlogu" zanimljiv je dokument vremena. To je film nastao u godini kad su javni standard i privatno bogatstvo u SFRJ na pretkriznom vrhuncu, film prikazuju tu konzumističku vrevu dućana i dokolice, a istodobno pažnju posvećuje prethodnicima prekarijata: ljudima koji peru prozore, da bi sve to blistalo.

Među 14 sačuvanih filmova, još su tri tematski intrigantna. "Od 0 do 22" (1972.) svojevrsni je "art-home-movie", film u kojem autorica montažno organizira prizore svoje unuke od rodilišta do drugog rođendana. "Putositnice" (1976.) su film u kojem Ivančić dokumentira vožnju vlakom do sina koji služi JNA. Opet je privlače voda, brzaci i šuma snimljeni kroz stakla vagona, a film je zanimljiv i zato što je riječ o jednom od rijetkih audiovizualnih zapisa o danas upokojenoj Unskoj pruzi između Zagreba i Splita. "Najveći dan" (1979.) film je koji dokumentira dan kad su radnici spojili završnu metalnu sekciju krčkog mosta, čime je Krk prestao biti otok. Zahvaljujući suprugu koji je bio profesor građevinarstva, Ivančić je dobila priliku izbliza na vrtoglavoj visini snimati najuzbudljivije trenutke spajanja sekcija te radnike koji prvi opkoračuju ambis. Taj je film, nažalost, razvodnila i pokvarila deskriptivnim dijelovima, intervjuima sa sudionicima gradnje.

Tatjana Ivančić je tijekom dvadeset godina karijere dobivala dosta nagrada po amaterskim revijama. To ne čudi. Sačuvani filmovi jasno pokazuju da je bila prirodni talent, s izrazitim snimateljskim darom, sa smislom za montažu, strukturu i oblikovanje zvuka. Ipak, nikad nije dobila status ozbiljnog filmaša niti je kanonizirana poput Toma Gotovca, Pansinija, Martinca ili Galete. Mogući razlog je i činjenica da je Ivančić ipak bila prvo i ponajprije dokumentarist. Njeni se filmovi obično kategoriziraju kao dokumentarni, jer to u srži i jesu. Ona ih je, međutim, snimala u doba kad su eksperimentalci već uvelike "osvojili" neprofesijski film i diktirali ukus. Taj je ukus nalagao da amaterski film mora biti alternativan, eksperimentalan i da mora formalno kontrirati standardnim žanrovima, pa i dokumentarcu. Ivančić je po tim mjerilima bila "odveć običan" filmaš. S tim se dojmom slaže i Petra Belc. "Iako dobro napravljeni, filmovi Tatjane Ivančić nisu kritici bili dovoljno zanimljivi. Kao poetske dokumentarce s njihovom klasičnom poetskom ikonografijom, kritičari ih nisu smatrali u potpunosti eksperimentalnima", kaže, te dodaje: "Čini mi se da je ta rodovska podjela filmova inače vrlo problematična, jer ju je u mnogo slučajeva moguće lako osporiti; naša ideja 'eksperimentalnog' ili 'dokumentarnog' filma oblikovana je kanonima koji su pripadali modi jednog određenog perioda, i to često samo jednom njenom uskom krugu." Ipak, Belc u zapostavljanju rada Tatjane Ivančić vidi i natruhu rodne diskriminacije.

"Činjenica da je Ivančić bila starija žena i kućanica također je utjecala na tadašnju, ali i naknadnu recepciju njezina rada, i vjerujem da je taj faktor bio presudniji. 'Twist-twist' Ante Verzottija iz 1962. vrlo je sličan 'Varijacijama' Tatjane Ivančić, pa ga nitko nije otpisao kao poetski dokumentarac nego je razmatran pod vidom njegovih ostalih filmova, ali i u kontekstu njega kao autorske, stvaralačke ličnosti."

Do kraja karijere, Ivančić će snimiti oko 70 kratkih filmova. Danas ih je sačuvano 14. Uglavnom je riječ o filmovima do polovice 70-ih, ujedno onima koji su dobivali nagrade na amaterskim revijama. Kako je izgledao ostatak njenog opusa ne zna se, niti je li išta od njega sačuvano. Sama autorica preminula je u 73. godini života kao zadovoljni, nepretenciozni amater koji snima vodu, crve, puževe i račiće. Vjerojatno ni pomisliti nije mogla da će njeni radovi jednom u budućnosti, u narednom stoljeću, biti prikazivani u San Franciscu, Amsterdamu i Berlinu. Ali, život je nepredvidiv. A katkad, eto ispada, i posmrtna sudbina.