PIŠE JURICA PAVIČIĆ

Pula Film Festival otvoren premijerom ‘Šestog autobusa‘: Film o vukovarskim zločinima pun je kvrgavih grešaka

Svečano otvoren 69. Pulski filmski festival

 Dusko Marusic/Cropix
Ako su Galići uspjeli uteći stereotipovima kao glavnom problemu filmova 90-ih, nisu uspjeli pobjeći ostalim problemima hrvatskih ratnih filmova tog doba

Redatelj Eduard Galić prvi se put pojavio pred pulskom festivalskom publikom pred nevjerojatnih pedeset i pet godina - godine 1967. - kad je u pulskom programu igrao njegov film „Crne ptice“. Ta 1967. bila je vjerojatno najbolja godina cjelokupnog YU-filma. Te godine „Skupljači perja“ su nagrađeni u Cannesu, snimljeni su „Ljubavni slučaj PTT službenice“, „Breza“ i „Kad budem mrtav i beo“. Na toj i takvoj „Puli svih Pula“ tada 31-godišnji redatelj iz Trogira predstavio je film nastao po logoraškim memoarima slavnog povjesničara umjetnosti Grge Gamulina, a u produkciji slovenskog Viba filma. Galiću su „Crne ptice“ bile prvi kino film. Ispostavit će se i – najvažniji.

„Crne ptice“ izišle su iz relativnog zaborava tijekom prošle godine, kad je u Srbiji premijerno prikazan film o ustaškim logorima „Dara iz Jasenovca“. U srbijanskim se medijima tada provlačila tvrdnja kako su ustaški logori u jugoslavenskoj kinematografiji bili prešućivani. Kao jedan od primjera koji su opovrgavali tu tezu kritičari su navodili i „Crne ptice“, bacivši tako svjetlo da davni i zaboravljeni biser, baštardno nahoče dviju kinematografija- slovenske i hrvatske.

Onako kako su srbijanski mediji zdvajali što ne postoji, ili nije postojao, film o Jasenovcu, tako i hrvatski mediji i jedan dio politike tri desetljeća zdvajaju što ne postoji film o Vukovaru. Vukovarska opsada i pad trideset su godina središnji dio nacionalne ideologije, o njima se sve to vrijeme pjevalo, stihovalo i dizalo spomenike, no hrvatski je film o Vukovaru snimio samo par razmjerno neuspješnih i bljedunjavih naslova. U osamdeset i šestoj godini života Eduard Galić je vjerovao da može prekinuti tu lošu karmu. Pedeset i pet godina nakon filma koji se čitav zbivao u Staroj Gradiški Galić se vratio u Pulu s filmom koji se dobrim dijelom zbiva na vukovarskim stratištima: na Ovčari i Veleprometu. Taj film - „Šesti autobus“- otvorio je u subotu u areni pulski filmski festival.

„Šesti autobus“ nastao je po scenariju redateljevog sina Dominika Galića, koji je ujedno i koproducent filma. Film počinje kratkom scenom koja prethodi ratu. Negdje sredinom ‘91 skupina mladih Vukovaraca slavi nogometnu pobjedu. U gostionici se sporječkaju na nacionalnoj osnovi, iz scene se shvati da nacionalna netrpeljivost ključa. U tom vrenju, samo su dvojica hladne glave: Hrvat Josip (Marko Petrić) i Srbin Sveto (Rade Vulin).

Radnja se tada premješta u 2008. Na beogradskom sudu teče suđenje za ratne zločine u Vukovaru. Josip - sada stariji i sa sjedinama- prati kao preživjeli suđenje. Tu je i Olivia, mlada američka novinarka koja prati suđenje za potrebe članka. Olivia-koju glumi mlada slovenska glumica Zala Đurić - traži od Josipa da joj bude tumač događaja iz 1991. Josip je vodi na mjesta autentičnih zbivanja - na Ovčaru, u Velepromet, na groblje stradalnika, na komemoracije. Upoznaje je s preživjelim veteranima koji joj pripovijedaju ratne zgode. Ispostavi se da Amerikanku osobito zanima jedan od heroja rata, Dugi (Živko Anočić). Dugi je bio heroj bitke, sam je posmicao četrnaest tenkova, da bi po slomu obrane bio zarobljen. Odveden je navodnim šestim autobusom, autobusom koji je krenuo put logora u Vojvodini, ali tamo nikad nije stigao. Olivia počinje vući za rukav srpske svjedoke ne bi li doznala više o šestom autobusu.

Njena novinska istraga u filma je montirana paralelno s ratnim scenama koje prate rat u Vukovaru uoči i nakon pada. Galić u tim prizorima vizualno i motivski drastično prikazuje emocionalno i fizičko zlostavljanje, selektiranje zarobljenika i smaknuća. Dramski je fokus - međutim - opet na Josipu i Sveti. Sveto u borbi dospije Josip pred nišan, a ovaj ga poštedi. Zato Sveto prevarom izvuče Josipa iz zarobljeničkog stroja i spasi ga strijeljanja.

Otac i sin Galić kao vodiča za razjašnjavanje vukovarskih događaja koriste stranu novinarku. To je razmjerno konvencionalan postupak koji smo vidjeli u više filmova o ratu devedesetih, od „Lepa sela lepo gore“, preko „Srce nije u modi“, pa do „Harrisonovog cvijeća“. Taj postupak obično služi zato da inozemnoj publici olakša identifikacija s likovima, te da opravda didaktično objašnjavanje „što se dogodilo“. Taj postupak obično se koristi u filmovima koji bi neukijoj stranoj publici tumačili povijesne zbivanja. To je bilo očito i intencija dvojice Galića.

I Dominik i Eduard Galić bili su očito svjesni da hrvatski film ima lošu povijest s Vukovarom. O slavonsko-srijemskom ratu 90-ih snimljeno je ponešto filmova- pogotovo 90-ih. Svi su bili grozni, i to grozni na isti način. Sjena tih filmova iz 90-ih uočljivo se nadvijala nad „Šesti autobus“, pa su se sin i otac Galić pokušali omaknuti od te sjene bar u jednoj važnoj stvari. Nastojali su izbjeći etno-šovinističke karakterizacije. Galići se uočljivo trude, kad su srpski likovi u pitanju, nijansirati. Pokazuju se miješani brakovi. Jedan od glavnih heroja filma ima srpsku suprugu. Glavna junakinja je dijete iz miješane veze. Prikazuje se više primjera da srpski susjedi izvlače znance iz kolone za strijeljanja, pa tako i glavnog junaka spašava Sveto.

Ako su Galići uspjeli uteći kolektivnim difamatorskim stereotipovima kao glavnom problemu filmova 90-ih, nisu - nažalost - uspjeli pobjeći ostalim problemima hrvatskih ratnih filmova tog doba. U izvedbenom smislu, film je pun kvrgavih, nezgrapnih grešaka koje odviše podsjećaju na neslavnije razdoblje našeg filma. Ratne su scene u filmu loše režirane, a pokatkad i lišene logike. Pirotehnički dijelovi izgledaju nespretno. Dijalozi su u filmu često deklamatorni i naivni, nerijetko strše jer osjetite da služe objašnjavanju. Pokušaji Eduarda Galića da karakterizira likove dijalektom izrazito su nezgrapni. Sami Vukovarci nespretno su etnički distingvirani tako da oni srpski govore beogradski, a oni hrvatski kao s HTV-a. Dijelovi u kojima se prati suđenje su nezgrapno režirani i ostaju visjeti u zraku. U njima se otvara bitan motiv – da je jedan od najgorih ubojica iz ‘91 propjevao pa sad za blažu kaznu šalje u zatvor manje krive- no Galići ništa s tim motivom ne naprave. Motiv šestog autobusa u filmu ostaje nerazrađen, s njim scenarij ne napravi gotovo ništa. Dijelovi u kojima se prikazuju mentalno i fizičko zlostavljanje izgledaju loše. Izgledaju, zapravo, baš jako slično kao i u prije spominjanoj „Dari iz Jasenovca“. U oba se filma pornografski prikaz mučenja žrtava spaja s nekom morbidnom, skarednom seksualnošću.

Neujednačeni su, nažalost, i glumci. Mladoj Slovenki Zali Đurić glavna je uloga u filmu pala na pleća kao pretežak teret. Mučila se glumiti na jeziku koji nije materinji, i to lik čije ponašanje nije sasvim razumljivo. Marko Petrić je vrlo dobar glumac. No, ovdje je morao glumiti isti lik u razmaku od 17 godina, a za drugoj, starijeg i potrošenog Josipa definitivno je premlad. Najbolji su dojam stoga ostavili Živko Anočić i Rade Vulin, beogradski glumac koji je igrao i najzanimljiviji karakter u filmu.

„Šesti autobus“ nastao je sa željom da se izbjegne politički toksično smeće koje je od 90-ih priječilo da se u Hrvatskoj snimi dobar ratni film. Otac i sin Galić jako su se trudili oko toga, i u nekoj mjeri uspjeli. Pokazalo se - nažalost - da to nije bilo dovoljno. Ispostavilo se da obojica redateljski i scenaristički nisu bili spremni za ovakav zahtjevni materijal. Ako će u hrvatskoj kinematografiji Galić ostati upamćen po filmu o ratnom zlu, to ipak neće biti ovaj film. To će ipak – i nakon pedeset pet godina- biti „Crne ptice“.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 12:13