PULSKI FILMSKI FESTIVAL Vidačkovićeva 'indie otkrića' i Vrdoljakova retrospektiva

Svečanim otvaranjem u Vespazijanovoj Areni te premijerom filma “Lavina” Stanislava Tomića u subotu u Puli počinje 64. pulski festival igranog filma. Tijekom osam dana pulska će publika - kao i svakog srpnja - vidjeti redovni pregled nacionalne audiovizualne produkcije, kao i natjecateljski program filmova iz svjetske kinematografije.

Dok je Pula u razdoblju Jugoslavije bila neupitni centralni događaj filmske sezone, od 90-ih godina naovamo festival je prošao razdoblja stagnacije i krize te niz koncepcijskih lutanja. U ovom desetljeću konačno se uvriježio sadašnji koncept mješovitog festivala, koji uključuje nacionalni natjecateljski program, te međunarodni festival - riječ je o konceptu koji nije jedinstven i koji, među ostalima, imaju i Tel Aviv i Solun. Posljednjih godina Pula je prestala biti vrelo afera i vratila lokalnu publiku, dijelom i zato što su domaći filmovi - koji su srce festivala - postali brojniji i bolji.

Ambiciozan pristup

Od ove sezone funkciju umjetničkog direktora preuzeo je drugi put Zlatko Vidačković, koji je ravnao Pulom u razdoblju od 2004. do 2014. godine. U tom razdoblju Vidačković je uspio da pulski festival prestane biti generator svakogodišnjih skandala te podigao gledanost. Vidačković je ovogodišnjem izdanju pristupio vrlo ambiciozno, s očitom intencijom da zdrobi Dane hrvatskog filma i Pulu pretvori u festival cjelokupne filmske proizvodnje. Tako su tu u nikad ambicioznijem obimu i kratki filmovi, a prvi put u Puli postoji konkurencija TV serija, uključujući i dokumentarne formate. Intencija je - očito - da Pula postane smotra sveukupne audiovizualne industrije.

Ipak, Vidačkoviću na ruku ne ide problem s kojim se Pula muči sve više iz godine u godinu. Kako - naime - hrvatski filmovi bivaju atraktivniji, tako su domaći producenti skloniji pustiti u kina film nakon svjetske premijere ili tijekom zime te doći u Istru kad su već ostvarili inozemni i/ili distribucijski rezultat. Producenti iz razloga koji su uvelike razumljivi izbjegavaju premijeru čuvati za arenu usred ljeta, dakle usred mrtve kinosezone. Tako se Pula u nekim od najjačih godina pretvarala u repriznu smotru. Do neke mjere tako je i ove godine. Od dvanaest filmova u domaćoj konkurenciji sedam ih je već igralo u kinima, a među njima su i neki koji u Pulu stižu s jakim međunarodnim referencama (“Ustav Republike Hrvatske”, “Ne gledaj mi u pijat”) ili sa statusom kino hita (“ZG80”, “Uzbuna na zelenom vrhu”). Festivalska konkurencija bi i po samim reprizama trebala biti među najjačima od 90-ih, no mnoge smo od tih filmova - naprosto vidjeli.

Problem velikog broja nepremijernih filmova Vidačković je pokušao riješiti na dva načina. S jedne strane, u glavni je program uvrstio velik broj neovisno produciranih, niskobudžetnih filmova nastalih mimo sistema. Nadalje, odlučio je favorizirati premijerne filmove tako što im je dao bolje termine i mjesto u areni.

Odvažna odluka

Festival tako otvara “Lavina”, na opis vrlo čudnovata fantastična komedija nastala potpuno izvan sistema. U ponedjeljak će u areni - recimo - igrati dupli program s dva filma niskobudžetskog nezavisnog režisera Anđelka Jurkasa, a u udarnom terminu u areni igrat će i “Kratki izlet”, intrigantni no budget Igora Bezinovića po prozi Antuna Šoljana. Istodobno, “Anka” Dejana Aćimovića je ispala iz arene, a Grlić i Hana Jušić, koji na festival stižu kao ozbiljni favoriti za nagrade, dobili su ponoćni termin. Riječ je o odvažnoj i prilično rizičnoj programskoj odluci koja uvelike ovisi o tome koliko su Vidačkovićeva “indie otkrića” - uopće dobra. Ostaje vidjeti kako će na takav programski izbor reagirati publika u areni, koja je masovna te - samim time - neizbježno ima i masovni ukus.

Što se međunarodnog programa tiče, on se sastoji od nekoliko pretpremijernih hitova u areni, natjecateljske konkurencije, nenatjecateljskog programa te retrospektive novih čeških naslova. Vidačković je za selektora imenovan početkom proljeća, kad su drugi hrvatski ljetni festivali bili već uvelike u “šopingu” pa je međunarodni program vjerojatno rezultat nužde i ponude distributera. U međunarodnoj selekciji najzvučniji je redatelj sigurno Finac Aki Kaurismaki kojem Pula igra novi film “Druga strana nade” s ovogodišnjeg Berlina. Vrijedi upozoriti i na ne baš najsvježiji, ali izvrsni tuniski film “Hedi” Mohammada Ben Attije, jedan od najboljih filmova Berlina 2016., kao i na “Pse ljubavi”, mučni, ali vrlo dobri psihološki triler Australca Bena Younga.

Bez partizana

Tu je i “Lady Macbeth”, britanski film Williama Oldroyda nastao po priči “Lady Macbeth mučenjskog okruga” Rusa Nikolaja Ljeskova, prozi koju je 60-ih godina u jugoslavenskoj produkciji u Vojvodini ekranizirao Andrzej Wajda.

Što se - pak - ovogodišnje retrospektive tiče, ona je posvećena Antunu Vrdoljaku kao redatelju. Vrdoljak će biti predstavljen s četiri filma, no kao filmski i politički kuriozitet vrijedi spomenuti da među tim četirima nisu dva prva i daleko najbolja u redateljevu opusu, dakle “Kad čuješ zvona” i “U gori raste zelen bor”. Očito da se ili direkciji Pule ili (kudikamo vjerojatnije) samom Vrdoljaku nije mililo da bude predstavljen - partizanskim filmovima. Da nije tužno, bilo bi smiješno.