‘Puno se priča o patriotizmu, nacionalizmu, domovini. Najpatriotskija stvar koju možeš učiniti je - poslati svoje dijete da studira vani‘

Premda živimo u kulturi opsesivnog bilježenja u kojoj kamere mobitela neprestano dokumentiraju svakodnevicu mnogih, kultura zaborava mnogima briše bitne podatke iz jučerašnje kolektivne političke prošlosti. U talijanskom dokumentarnom filmu "Futura" koji je kolaž razgovora s velikim brojem mladih ljudi u toj zemlji - uglavnom govore o tome kako vide budućnost - autori su, među ostalim, razgovarali sa srednjoškolcima u Genovi. Tim mladim ljudima nepoznato je da su tamo, među ostalim i u njihovoj školi, bile velike demonstracije protiv globalizacije, da su 2001. karabinjeri uoči susreta G8 napali i mučili one koji su ostali protiv nametnute nam globalizacije.

scena iz filma

Podsjetilo me to na komentar kineskog konceptualnog umjetnika Ai Weiweija koji u autobiografiji "1000 godina radosti i tuge" donosi sličan podatak - mnogi mladi Kinezi pojma nemaju o prosvjedima na Tiananmenu 1989. Današnja mladež, kaže, o tome, ako nešto i zna, onda možda ne mari jer su naučeni biti pokorni prije nešto što razviju sposobnost da sumnjaju i propituju.

Postoje, naravno, bitne političke i ine razlike između Kine i Italije, ali gotovo da na kraju dođe na isto – mladost ne zna jer kulturi zaborava moderna društva slabo se opiru, neka je, iz raznih razloga i raznim metodama, i potiču.

Talijanski autori film "Futura" napravili su s namjerom da pokažu što ljudi u dobi od 15 do 20 godina misle o budućnosti. Ali, upada u oči da ti mladi jedva korespondiraju i s onom takoreći jučerašnjom prošlošću. Osiromašeni za to iskustvo, hoće li u budućnost, s prošlošću posve nefamilijarni, (ne)opremljeni, gledati s više ili manje optimizma?

Trojica talijanskih filmaša, Pietro Marcello, Francesco Munzi i Alice Rohrwacher obišli su Italiju od juga do sjevera, razgovarali sa srednjoškolcima i studentima formiranima u obiteljima iz raznih slojeva društva.

Nije nebitan podatak da su film počeli snimati kratko prije pandemije, pa se vratili nakon što je korona u Italiji bila posebno teška, traumatična za društvo.

Zanimalo ih je čuti o ambicijama, snovima, strahovima, tjeskobama, ushitima mladih Talijana… napraviti skicu za portret generacije i vremena. Išli su u velike gradove, kao i siromašna mjesta juga.

Film, koji je premijeru imao na festivalu u Cannesu, govori o suvremenoj Italiji, o regionalnim, klasnim i ideološkim podjelama, to se čita u iskustvima i stavovima mladih ljudi.

Mladi dijagnostički precizno vide da se talijanski političari ne bave realnim problemima, već podmeću efemerne teme koje nisu bitne za društvo. Mnogi odlazak iz Italije, iz raznih razloga, vide kao dobru opciju.

Zanimljiva je perspektiva jednog od studenata: "Ostanak u Italiji nije odgovor, ako ostaneš, možda ćeš se osjećati sigurno, ali ovdje je puno problema, a ako nisi iskusio život vani, ne možeš mijenjati Italiju." Ili drugi koji kaže: "Puno se priča o patriotizmu, nacionalizmu, domovini. Najpatriotskija stvar koju možeš učiniti je - poslati svoje dijete da studira vani."

I mladi boksač i učenica kozmetičke škole misle da za njih nema budućnosti u Italiji. Italija je kažu, lijepa za turizam, ali ne vide u njoj šanse za napredak, za život.

Neki se boje promjena: "Naše će društvo u budućnosti postati više individualističko, ljudi se neće brinuti jedni za druge."

Što se budućnosti tiče, rijetki su optimistični.

Mnogi su kritični i prema vlastitoj generaciji. Jedna djevojka komentira: "Mislim da su mladi ljudi danas niškoristi. Trebaju roditelje da im osiguravaju za život. Naši su roditelji bili drugačiji. Oni nisu trebali pomoć svojih roditelja, bili su samostalniji. S dvadeset su imali dijete, kuću, auto. Postali smo jako lijeni."

Dobra je stvar da mnogi na sebi osjećaju više financijskog, ali manje socijalnog pritiska, misle da im je dana veća sloboda kako krojiti vlastiti život. Vjeruju da će im budućnost biti bolja od generacija njihovih roditelja jer u odnosu na njih imaju veću autonomiju da rade svoje izbore i žive mimo socijalno dominantne matrice. Nitko više ne očekuje da se vjenčavaju u ranim dvadesetima i stvaraju djecu.

Od Milana do Napulja gotovo svi se žale na nezaposlenost, na činjenicu da nisu u fokusu političarima, njihova je percepcija da se politika bavi umirovljenicima i migrantima.

Čita se doza beznađa. Ona je manja što je viši klasni i socijalni milje iz kojega dolaze ljudi koji govore.

Film se od večeras prikazuje u zagrebačkom Dokukino KIC-u. Nakon današnje projekcije (počinje u 20 sati) bit će organiziran razgovor u kojem će sudjelovati socijalna pedagoginja i psihoterapeutkinja Josipa Mihić, istraživač i aktivist dr. sc. Tomislav Medak te politolog Kristijan Orešković iz Mreža mladih Hrvatske - Croatian Youth Network. Razgovor će moderirati voditeljica kina Dina Pokrajac.