Iako je dobrano zagazio u godine kad bi se mogao odmarati i uživati u plodovima svog rada, čini se kako Radi Šerbedžiji takvo što ne pada na pamet. Naš, ali i holivudski, poznati glumac radi punom parom, a dok mi ovih dana iščekujemo premijeru njegova novog filma “Anđeo čuvar”, psihološkog trilera temeljenog na istinitom događaju o zapanjujućoj seriji ubojstava pod hipnozom koja su se dogodila u Danskoj pedesetih godina prošlog stoljeća, Rade već neumorno priprema novi projekt. Okružen mladim glumcima i glumicama, jer mladi su mu oduvijek bili vrelo inspiracije, pod redateljskom palicom svoje supruge Lenke Udovički priprema novo izdanje znamenite predstave “Tko se boji Virginije Woolf?”, koja će publici biti predstavljena na Brijunima u Teatru Ulysses.
Stvorila se fama
Bio je to povod da porazgovaramo, no kao što će potvrditi svatko tko je sa Šerbedžijom proveo više od nekoliko minuta, povod je samo povod, a razgovor i priča uvijek odu u neke druge zanimljive sfere… Već na samom početku, uz pivo i gin u mirnom ambijentu Kazališta Vidra u Zagrebu gdje se održavaju probe, učinili smo pogrešku. Pitali smo tako Radu kako to da, nakon brojnih uloga negativaca i ruskih mafijaša po kojima ga neki pamte, sada glumi psihijatra.
- I ti, vidiš, podliježeš ovoj rečenici koja je moderna u odnosu na mene, a koja je počela s ljudima koji umanjuju ono što sam radio. Pa ja sam od 200 filmova igrao 170 pozitivaca. I u zadnje vrijeme, u filmovima koje snimam u Americi, uglavnom glumim pozitivne likove. Ta fama o meni proizlazi iz filmova “Snatch”, gdje su svi bili neki negativci i kriminalci, pa “The Saint”… Za neke od njih sam dobio i nagrade na svjetskim festivalima. Ali ta me percepcija negativca, zapravo, već i nervira - otkriva na početku legendarni glumac.
Sulude stvari
Za novi film u režiji Arta Halonena, kojeg neskriveno cijeni, kaže kako je izuzetno zanimljiv. Njegov lik, psihijatar dr. Dabrowsky, pomaže policiji u otkrivanju monstruma koji pomoću hipnoze čini niz stravičnih zločina. Film, koji se većim dijelom snimao u Zagrebu, već je doživio premijeru u Danskoj i Švedskoj, a slijedi predstavljanje ostaloj europskoj publici. Šerbedžiji je velika radost što će “Anđeo čuvar” dobiti priliku i pred višemilijunskim auditorijem u Sjedinjenim Američkim Državama. Kaže da mu je tema hipnoze bila osobito interesantna.
- Jako je zanimljivo kad čovjek shvati da su takve stvari moguće i danas, da je moguće hipnozom djelovati na pojedince tako da vrše neke sulude stvari u ovom svijetu i nanose štetu - kaže Šerbedžija te otkriva da se, još kao mlad glumac, dosta bavio proučavanjem uma. Još u predstavi “Kažu da je sova bila pekarova kći”, koju je radio sa Vjeranom Zuppom, bavio se tekstovima tada vodećeg “antipsihijatra” Ronalda D. Lainga.
Iako ga hipnoza zanima kao tema, sam se nikada ne bi njoj podvrgnuo, jer je, kaže, siguran da je to štetna stvar za mozak. No, kao društvo smo svi, tvrdi, pomalo podvrgnuti autohipnozi i manipulacijama.
- Poput zanosa prošlošću, koji je također jedno hipnotičko stanje. Mi nismo hipnotizirani, ali smo manipulirani. Na bivšu Jugoslaviju također bi se mogao primijeniti pojam kolektivne hipnoze, samo što je to tada bila hipnoza srećom. Vjera u bolji život, jednakost, izgradnja pruga, gradnja novog sistema, hipnoza vizijom i idejom… Bila je to opijenost idejom boljeg života, kao što to i jest bilo za sirotinju i radnike - kaže Rade, koji nikada nije skrivao svoju privrženost ideji socijalizma.
Brutalnost
Da smo i danas na neki način hipnotizirani, zbog čega su sasvim mogući brutalni zločini poput onih iz filma “Anđeo čuvar”, Šerbedžija ne sumnja. Samo, kaže, razlozi za to danas su ponešto drukčiji. Danas smo “opijeni” vlastitom nesrećom, neimaštinom i teškim životom, što još više može dovesti do agresivnosti i brutalnosti.
Otkriva kako se za novu ulogu pripremao razgovorom s redateljem koji je i sam vrlo zainteresiran za teme s ruba psihijatrije, poput hipnoze. Halonen se tako, kaže Šerbedžija, dao hipnotizirati, a pokušao je to činiti i drugima, pa je bio kvalitetan sugovornik u pripremi zahtjevne uloge.
Pa iako je u svijetu najpoznatiji kao filmski glumac, Šerbedžijina velika ljubav je kazalište. Uskoro će se navršiti dvadeset godina otkako je u čarobnoj atmosferi Brijuna oformio Teatar Ulysses, umjetnički projekt koji je dao brojne vrlo kvalitetne predstave i postao prvorazredna kulturna atrakcija. Najveće mu je zadovoljstvo, kaže, dati priliku mladim glumcima da u toj opuštenoj atmosferi rade i stvaraju.
- Moja supruga Lenka i ja pokrenuli smo taj projekt 2001. i do danas to radimo. Prije osam godina u Rijeci smo otvorili akademiju, projekt koji smo napravili kako bismo poučavali scenski govor na engleskom jeziku. Angažirao sam tada najveće stručnjake za scenski govor, poput mog pokojnog prijatelja Arthura Lessaca. Želja nam je bila da mladi glumci, koji se stvaraju, savladaju vještine i znanja pomoću kojih mogu otići u svijet i konkurirati bilo kao filmski ili kazališni glumci. Nažalost, cijela je ta priča nakon osam godina propala jer nismo dobili kvalitetnu podršku, pomogli smo brojnim fantastičnim glumcima, ali sve smo to radili u nekim partizanskim uvjetima. Nismo imali dvorane za probe, nastavni kadar, ništa. Tako da je Rijeka ispala moje veliko razočaranje - ne skriva tugu Šerbedžija što Rijeka, koja će iduće godine ponijeti laskavu titulu Europskog grada kulture, nije prepoznala projekt kazališne akademije.
Bio je to povod i za pitanje osjeća li se, na neki način, usamljeno u projektu Teatra Ulysses nakon svih ovih godina. Poznato je da je projekt nailazio na brojne negativne komentare koji su uglavnom išli u smjeru sprege s politikom, korištenja javnih resursa i slično. Rade kroz smijeh kaže kako je “Ulysses pobijedio”.
- Bilo je toliko negativne energije prema nama, naročito u početku. Novinarčići žute štampe pisali su užasne stvari o nama, maltene kao da smo kriminalci. A cijela je istina da smo tamo napravili jedan božanstven teatar, da smo u siromašnim uvjetima radili velike predstave, dobili publiku koja dolazi s veseljem. Uvijek govorim da moja Lenka, ja i neki naši suradnici nikada jednu kunu nismo dobili. U svih 19 godina nismo uzeli jednu jedinu kunu, radimo sve volonterski. To treba spomenuti, jer se teško boriti s lažima koje se plasiraju. Jedan glupi napis da mi tamo besplatno ljetujemo na račun države u trenu stvori golemu štetu. Ali, mislim da su se ipak umorili i shvatili da mi na Brijunima predstavljamo našu kulturu i zemlju na svjetskoj razini - kaže Šerbedžija.
Svjetski brend
Želja mu je da projekt Ulyssesa postane svjetski prepoznatljiv brand, mjesto na kojem bi u tišini mogli stvarati umjetnici različitih profila.
- Imali smo veliku podršku bivše ministrice kulture Andree Zlatar Violić, koja je prepoznala što mi tu radimo. Iza toga je došao Zlatko Hasanbegović, koji nam je iz svojih ideoloških razloga srušio budžet, samo što nas nije ugasio. Nova ministrica Nina Obuljen Koržinek pokušava nam pomoći, teško je vratiti se na ono što smo nekad imali. Zahvalni smo joj na podršci, ali stvari su za nas opet teške - otkriva Šerbedžija i dodaje kako dobru suradnju ima s gradonačelnikom Pule, Borisom Miletićem, koji im daje punu podršku.
I ovog ljeta Ulysses će biti mjesto susreta nadarenih mladih glumaca.
- Imamo sjajnu novu generaciju mladih glumaca koji vole i žele raditi. Treba im dati priliku da rade i uče. Vidim među njima ljude koji imaju potencijal uspjeti i u Hollywoodu. Ali pred njima je težak put. Na svijetu postoje milijuni mladih koji sanjaju o uspjehu, koji sanjaju o glumi. Teško je uspjeti. Na prste možeš pobrojiti ljude koji su uspjeli tamo a da nisu Amerikanci. Tu treba mnogo, mnogo sreće. Teško je, ali se isplati pokušati, jer ako ne pokušaš, definitivno nećeš ni imati šanse - kaže za kraj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....