'KRATKI IZLET'

RAZLIČIT OD SVEGA SNIMLJENOG U HRVATSKOJ Od danas u kinu Europa film koji je na opće iznenađenje osvojio Zlatnu arenu

 

Knjižica Antuna Šoljana “Kratki izlet” obično se drži najreprezentativnijim komadom proze krugovaške generacije. Tiskana 1965., Šoljanova knjiga bavi se generacijom tadašnjih dvadesetogodišnjaka. To je prvi hrvatski naraštaj koji je uglavnom odrastao na asfaltu i prvi koji je bio bitno oblikovan anglosaksonskom popularnom kulturom. Ujedno, bio je to naraštaj koji je rastao u društvu debelo obilježenom Velikim ratom i ideologijom koja je na tom ratu gradila legitimitet. Šoljanovi likovi protiv tog društva i ideologije na gaje bunt. Umjesto toga, njihova je strategija bijeg. Taj bijeg može biti i bijeg u prošlost, bijeg u unutrašnji život, pa i bijeg u unutrašnju Istru, koja u Šoljanovom romanu funkcionira kao zaboravljeno, prazno mjesto. Šoljanov roman nastao je 20 godina nakon konstitutivnog, Velikog rata.

Dvadeset godina nakon drugog konstitutivnog Velikog rata u Hrvatskoj je nastao film koji govori o jednoj drugoj generaciji dvadesetogodišnjaka i o njihovom bijegu “u unutrašnjost”. Ne slučajno, taj je film adaptacija Šoljanova romana. “Kratki izlet” režisera Igora Bezinovića možda je i najsimpatičnija ovogodišnja hrvatska filmska priča. Bezinovićev film prvo je skrenuo pažnju kad je prošle zime ušao u glavni program festivala u Rotterdamu, poznatog po selektiranje rubnih i odvažnih naslova. “Kratki izlet” se potom našao u pulskoj selekciji, gdje je u jednoj od najjačih domaćih konkurencija na opće iznenađenje osvojio Zlatnu arenu za najbolji film.

Tako je Bezinović - do tada ponajprije znan kao redatelj aktivističkih dokumentaraca - iskočio u prvi plan generacijske mijene kroz koju prolazi hrvatski film. “Kratki izlet” Bezinović je napravio u suradnji s Antunom Zlatkom Stolicom, glavnim glumcem i scenaristom filma koji je svojedobno diplomirao kroatistiku u Splitu sa temom odnosa krugovaša i “novog filma” 60-ih. Stolica i Bezinović premjestili su Šoljanovu priču u suvremenu, turističku Istru. Prvi dio filma smjestili su u kontekst motovunskog festivala, a drugi dio Šoljanovog romana, uključujući i lik fratra, izbacili. Unatoč tim promjenama, Bezinovićev i Stoličin film razmjerno vjerno prati Šoljanovu prozu. Prati skupinu partijanera koje karizmatični student Roko nagovori da odu vidjeti freske u napuštenom istarskom samostanu. Studenti kreću na izlet u zabit centralne Istre, da bi se postupno- jedan za drugim - počeli gubiti.

Bezinovićev film ne nalikuje filmovima kakvi se kod nas obično gledaju i snimaju. Dok čak i žešći hrvatski art-filmovi ipak pripadaju širem prostoru igre art-drame, “Kratki izlet” ide kudikamo oštrije prema egzotičnijim zakutcima globalne filmske poetike, prema prostoru koji zauzimaju filmaši kao Argentinac Lisandro Alonso, Portugalac Pedro Costa ili poneki azijski autori. “Kratki izlet”, pri tom, nije bez mana. Gledatelja pokatkad zagrebe nedosljedno korištenje naratora u svrhu introspekcije. Bezinovićeva konstrukcija Istre prečesto je folklorno-etnografska (boškarin, zvončari), a ključni dramaturški postupak filma ,“nestajanje” suputnika, ponegdje je izveden hrapavo. Unatoč slabostima, riječ je o filmu koji ide u smjeru u kojem se dosad u hrvatskom igranom filmu malo tko upuštao, te koji svoje izvore crpi na sasvim drugim mjestima nego ostatak domaće produkcije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 03:49