INTERVJU: ALEN DRLJEVIĆ

REDATELJ FILMA 'MUŠKARCI NE PLAČU': 'Ne vjerujem da jedan film može promijeniti svijet, ali može napraviti jedan mali pomak'

Alen Drljević na Zagreb Film Festivalu
Premijera filma koji je rasplakao Sarajevo u kinu Europa večeras u 21:30

"Muškarci ne plaču", igrani prvijenac Alena Drljevića, u Karlovim Varima nagrađen je Posebnim priznanjem žirija, a večeras se prikazuje u sklopu natjecateljskog programa Zagreb Film Festivala.

Zašto su se početna ideja o dokumentarnom filmu i sudjelovanje u terapeutskoj radionici razvili u igrani film? Na koje ste načine istraživali za scenarij?

2010. godine prijavio sam se kao sudionik na trening za ratne veterane, pripadnike različitih vojnih formacija iz Hrvatske, Srbije i BiH, koji je organizirala jedna mirovna organizacija. Moj osnovni cilj bio je napraviti istraživanje koje bi prethodilo snimanju dokumentarnog filma. Pošto sam i sam sudjelovao kao vojnik u ratu u BiH, činilo mi se da je najbolji način za ulazak u ovu ”priču” upravo učešće na jednom ovakvom treningu.

Motivacija je, dakle, prvenstveno bila snimanje dokumentarca, a što se moje ratne prošlosti tiče, ta stvar je već bila daleko iza mene i činilo mi se da sam davno završio s tim dijelom svoga života. Radionica kojoj sam prisustvovao me je potpuno “usisala”. Sjedio sam s ljudima koji su doslovno pucali jedni u druge. Da budem precizniji: pucali smo jedni u druge. Iz prvobitnog nepovjerenja i nelagode počeo se stvarati jedan nesvakidašnji odnos razumijevanja i saosjećanja. Duboko zakopane emocije i neriješena pitanja koja sam nosio u sebi pohrlili su van. Prvi razlog za odluku o snimanju igranog filma o ovoj temi je taj što sam shvatio da su veterani često zatvoreni, čak i prema najbližim prijateljima i članovima najuže porodice. Izrazito je delikatan i težak proces kada se ti ljudi trebaju otvoriti i to upravo pred svojim bivšim neprijateljima. Nisam bio siguran da li bi se to dogodilo u prisutnosti kamera. Drugi razlog je taj što je kod nas dokumentarni film, na žalost, manje “vidljiv” od igranog. Rijetkost je da dokumentarni film ima distribuciju u našim kinima. Naša želja je bila da ovaj film i ovu priču vidi što više ljudi, pogotovu na prostoru bivše države.

Među glumcima i ekipom filma ima ratnih veterana. Koliko je njihovo iskustvo doprinijelo i promijenilo zadani scenarij na snimanju?

Lik Valentina je pisan djelimično po biografiji glumca Leona Lučeva, koji je bio vojnik u ratu. Emir Hadžihafizbegović je, također, bio sudionik rata. U filmu sudejluju i naturščici, stvarni ratni veterani. Svi likovi su bazirani na stvarnim osobama. Sve to je, također, jedan aspekt dokumentarističkog pristupa koje smo željeli imati u filmu. Tokom pisanju scenarija nadograđivali smo likove prema iskustvima i osobenostima glumaca koji će ih glumiti. Na kraju je scenarij bio dosta “čvrst”, ali naravno da smo imali određenu vrstu improvizacije kako u glumačkoj igri, tako i u korištenju kamere.

Na koji način se radi s toliko vrhunskih glumaca gdje je teško nekome odrediti sporednu ulogu i kako je djelovala sinergija "grubih" naturščika i "minucioznih" profesionalaca na setu?

Bilo je beskrajno zadovoljstvo surađivati s tim sjajnim filmskim profesionalcima i prekrasnim ljudima. To su sve glumci s kojima sam od početka želio raditi. Čini mi se da je ova kombinacija glumaca i naturščika izvanredno funkcionirala. Prve glumačke probe imali smo u hotelu Bistrica na planini Jahorini (gdje je poslije i snimljen najveći dio filma) godinu dana prije samog snimanja. Također, prije početka snimanja imali smo deset dana intenzivnih glumačkih proba. Veliku podršku i stručnu pomoć pružio nam je psihijatar i psihoterapeut Vladimir Milošević, koji je bio s nama kako na probama, tako i na snimanju. Mogu reći da smo svi potpuno živjeli za naš film u tom periodu. Mislim, da tih tridesetak dana koje smo proveli zajedno u tom hotelu, bez obzira na sav emocionalni i fizički napor, za sve nas danas predstavljaju jednu divnu uspomenu.

Leon Lučev u prizoru snimljenom u hotelu Bistrica na Jahorini (iz filma 'Muškarci ne plaču')

Da li se, kao iskusan dokumentarist, sudržavate od veće artificijelnosti u igranom filmu? Primjerice, scene terapije su snimane u jednom kadru i kamerom se postiže izrazito dokumentaristički dojam, a i ostatak filma je blizak tom prosedeu.

Po mom mišljenju, to je bio stil koji je odgovarao ovom filmu. Vjerovatno bi drugi reditelj ispričao ovu priču koristeći neku drugu estetiku. Meni je mnogo značilo kada mi je jedan gledalac poslije projekcije na Chicago Film Festivalu rekao je bio ubjeđen da gleda dokumentarni film sve dok nije vidio imena glumaca na odjavnoj špici. Meni je to bio znak da smo uspjeli u našoj nakani.

Koliko je bilo zahtjevno snimiti film u manje od tri tjedna?

Bilo je veoma intenzivno, ali s obzirom da smo imali jako dobre pripreme, sve je teklo prilično glatko. Na kraju snimanja, činilo mi se da i ne bih znao šta bih više radio u slučaju da smo imali na raspolaganju još snimajućih dana.

Može li se reći da je psihodrama povoljna za filmsku dramu, zbog inherentnog psihičkog konflikta i "akcijskog" dijela terapije?

Od samog početka sam znao da ne želim koristiti flashbackove. U trenutku kada smo odlučili da uključimo psihodramu u scenarij, stvari su se, da tako kažem, “otključale”. Psihodrama kao terapija podrazumijeva fizičku akciju i konflikt, i samim tim je vrlo filmična. Također, psihodramu smo koristili na glumačkim probama, ne samo za probe scena iz scenarija, već i za susrete glumaca sa likovima koje igraju, upoznavanje sa likovima u doba njihovog djetinjstva i mladosti, itd. Bio je to jedan veoma zanimljiv i koristan proces.

Ako stavimo na stranu očite nacionalističke i vjerske podjele, možemo li reći da je ovo ponajprije film o muškosti koja, između ostalog, koči i proces oporavka tako da, naprimjer, stigmatizira PTSP?

Kod nas je još uvijek uobičajeno tradicionalno mišljenje da muškarci ne trebaju iskazivati svoje emocije, da su oni ”jači spol” koji bezuvjetno treba braniti čast i interese porodice, nacije i države, da muškarci ni u kom slučaju ne smiju plakati. Mi se, u stvari, kroz naslov filma poigravamo sa svim tim stereotipima i predarasudama. Meni je bilo vrlo zanimljivo mišljenje jedne gledateljice, koja je izjavila da su ”Muškarci” izrazito feministički film.

Prizor iz filma 'Muškarci ne plaču'

Snimljeno je već podosta filmova na prostoru bivše države, ponajprije dokumentarnih, o suočavanju s posljedicama ratne prošlosti. Imate li osjećaj da se pokrećemo kao društvo?

Još uvijek nismo ostvarili istinsko suočavanje s prošlošću. Dok god to ne napravimo, bit će moguće da se fokus sa stvarnih problema, kao što su korupcija i siromaštvo, tako lako prebaci na potpuno iracionalna nacionalna i vjerska pitanja. Tako se stvara strah, a uplašenim ljudima je najlakše manipulirati. Političari i njihovi pomoćnici koji provociraju to stanje, u stvari, jedini imaju korist od svega toga. Ne vjerujem da jedan film može promijeniti svijet. Ali, mislim da svaki dobar film, knjiga, svako angažirano i iskreno umjetničko djelo, može napraviti jedan mali pomak. A, svi ti mali pomaci onda postaju značajni.

Kakve su reakcije međunarodnim publike, od premijere na festivalu u Karlovym Varyma nadalje, tj. koliko se gledatelji mogu približiti specifičnom kontekstu filma?

Moram priznati da sam prije svjetske premijere na festivalu u Karlovim Varima imao tremu od toga kako će publika reagirati. Ipak, ovo je naša lokalna tj. regionalna priča i nisam bio siguran kako će reagirati gledatelji koji nemaju mnogo dodirnih točaka s ovom temom. Premijerna projekcija je održana u prepunoj glavnoj festivalskoj sali koja prima gotovo 1500 gledatelja. Prema protokolu ekipa filma se predstavila prije projekcije, ništa nije bilo planirano na kraju. Nakon završene projekcije upalila su se svjetla, a mi iz ekipe filma krenuli smo izaći iz sale. Međutim, tada je počeo aplauz koji je uz stajaće ovacije trajao desetak minuta. Vidjeli smo da su mnogima u publici oči pune suza. Sve je to bilo jako emotivno i dirljivo za sve nas. Reakcije su bile slične i na drugim festivalima u Europi i svijetu. Divan je osjećaj kada vidite da vaš film komunicira s publikom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 18:41