NEBOJŠA SLIJEPČEVIĆ ZA JUTARNJI

REDATELJ FILMA 'SRBENKA' 'Svjestan sam da bi u Srbiji moj film mogao izazivati neke niske strasti'

 CROPIX
Prateći probe za predstavu Olivera Frljića “Aleksandra Zec”, Slijepčević kroz film tematizira nešto kudikamo šire i važnije: stanje i osjećaje današnjih Srba u Hrvatskoj

Ovog tjedna u hrvatsku je kino distribuciju krenuo dugometražni dokumentarni film “Srbenka” redatelja Nebojše Slijepčevića. Od svoje svjetske premijere na festival Visions du Réel u Lyonu u travnju, taj se film pretvorio u svojevrsni mali fenomen.

Kako god je prikazan i gdje je god konkurirao, od Lyona i Cannesa do Sarajeva i Motovuna, Slijepčevićev je film osvajao nagrade, postavši međunarodno najuspješniji hrvatski film u 2018. Taj uspjeh tim je veći što je riječ o niskobudžetnom dokumentarcu koji se gotovo čitav odvija u četiri zida dvorane za probe riječkog kazališta.

Prateći probe za predstavu Olivera Frljića “Aleksandra Zec”, Slijepčević kroz film tematizira nešto kudikamo šire i važnije: stanje i osjećaje današnjih Srba u Hrvatskoj.

Vaš film započeo je kao “making of” kazališne predstave. Jeste li od početka mislili da bi se mogao pretvoriti u nešto više od namjenskog filma?

- Zapravo moj film nije nikad trebao biti “making of”. Došao sam na probe predstave nepozvan, pripremajući svoj novi film, očekujući da ću snimiti jednu ili dvije scene. No dogodilo se da sam cijeli film snimio na probama.

U kom trenutku ste shvatili da će djevojčica koju pratite – mlada riječka Srpkinja Nina - postati glavna junakinja? Je li vam to postalo jasno još tijekom proba, ili je to bila odluka donesena u postprodukciji?

- Već na snimanju me potpuno zaokupila Ninina priča. Na probama sam bio sam, bez snimatelja, i režijske odluke donosio sam intuitivno, u trenutku. Jedna od ranih odluka bila je da ću se koncentrirati na emotivne reakcije, a ne na akciju koja ih izaziva. Tražio sam krupnjake pasivnih promatrača, te glumaca u trenucima kad pažnja nije na njima. Tako me privuklo i Ninino lice. Toliko zorno je odražavalo njenu unutarnju dramu da nisam mogao odvojiti kameru od nje. U nekim bitnim situacijama potpuno sam ignorirao sva ostala zbivanja i snimao samo Ninine krupnjake. To je bila odluka koja se nije mogla mijenjati u montaži, jer jednostavno – jedini snimljeni materijal bio je njezino lice.

Ono što upada u oči jest činjenica da je film sniman 2014., a završen tek sada? Kako to da ste četiri godine “sjedili” na tom materijalu? Jeste li imali dilema oko smjera filma?

- Uzrok tome je splet raznih okolnosti, ali i osjećaj odgovornosti. Iako film donosi samo pojedinačna iskustva, čim ta iskustva izdvojiš u film, podižeš ih na razinu simbola. Zato smo u ekipu filma uključili Tamaru Opačić, novinarku koja među ostalim sastavlja godišnji bilten u kojem prikuplja sve slučajeve govora mržnje protiv Srba. Upoznala me s nizom mladih ljudi koji su me učvrstili u uvjerenju da Ninin slučaj nije izoliran. A, na žalost, zadnjih godina i nije bilo potrebno posebno istraživanje da bi shvatili da je ovaj film aktualniji nego ikad. Govor mržnje protiv manjina - ne samo nacionalnih - uveden je u mainstream.

Kad je, kako i u kojoj fazi film financiran?

- U financiranje smo ušli tek nakon predstave, kad je glavni dio filma već bio snimljen. Do tada je vlastitim sredstvima film financirala produkcijska kuća Restart, i ja osobno. To je naopaki način rada, normalno bi bilo da smo prije početka snimanja već imali barem dio budžeta. Srećom, imam odličnu producenticu, Vanju Jambrović, koja je uspješno sakupila sredstva za završetak filma. Oko 40 posto budžeta nam je dao HAVC, a film su potpomogli i gradovi Zagreb i Rijeka te fond Europske unije MEDIA.

Vaša je junakinja u međuvremenu odrasla, danas je zrela cura. Što je s njom u životu?

- Nina završava srednju školu, odrasla je, promijenila se, ali i dalje ima ambiciju koja ju je i dovela u Frljićevu predstavu – želi postati glumica.

Film se pretvorio u međunarodni festivalski hit. Jeste li to očekivali s obzirom na dosta lokalnu temu?

- Uopće to nisam očekivao. Mislio sam da radim film za domaću publiku, i da će ga eventualno poželjeti vidjeti samo oni koji razumiju jezik koji mi zovemo hrvatskim. No shvatio sam da sam u krivu još prošle godine, kad smo prikazali nedovršeni film na zatvorenoj projekciji u Sarajevu. Reakcije stranih gledatelja bile su vrlo emotivne. S jedne strane, to pripisujem samoj filmskoj formi koju smo odabrali. Film je rađen tako da lupa na emocije, kombinacijom ekspresivnih krupnih kadrova, i naglih, šokantnih prijelaza.

Također, neprestano miješanje fiktivnog i realnog, te namjerno zbunjivanje gledatelja na način da ne zna kad glumci govore iz uloge. S druge strane, umišljam si da su strani gledatelji prepoznali da tu nije riječ samo o Hrvatima i Srbima, već općenito o poziciji manjina. A trenutno je svuda u zapadnom svijetu trend rasta netrpeljivosti prema manjinama.

Je li film prikazan u Srbiji? Je li bilo reakcija, recenzija?

- U Srbiji postoji ogroman interes za film. Od nekih festivala dobili smo praktički bjanko ček, samo da tamo imamo premijeru. Također, zvalo me više novinara iz Srbije s molbama za intervju. Ali sve smo to, za sada, odbili. Premijeru ćemo imati krajem godine na jednom festivalu koji se bavi ljudskim pravima, a uz film će biti organiziran i okrugli stol koji se bavi pozicijom manjina u Srbiji. To je bio moj uvjet.

Mislim da svatko prvo treba počistiti svoj prag, a onda viriti susjedu u dvorište. A i kod nas i kod njih pragovi se i ne vide od smeća i prljavštine. Potpuno sam svjestan da će neki u Srbiji pokušati iskoristiti moj film kao argument za građenje neke lažne moralne superiornosti i potpaljivanje niskih strasti. Znam da to ne mogu spriječiti, ali ne želim u tome participirati.

S obzirom da je Frljić “vrući krumpir”, jeste li imali prigovora, neugodnosti, hejtanja...?

Ništa vrijedno pažnje.

Posljednjih godina, dokumentarci kao “Gazda”, “Chris the Swiss”, “Dvor na Uni” dižu puno političke prašine. Meni se čini da je to dobro, da je to znak da se bave bitnim, i volio bih da su igrani filmovi češće “kontroverzni”. Mislite i vi tako?

- Apsolutno. Moj stav je da filmovi, pogotovo javno financirani, imaju zadatak baviti se društveno relevantnim temama, otvarati teška pitanja, preispitivati dominantne narative. Smisao subvencioniranih malih kinematografija je upravo da tresu, a ne da zabavljaju. Ne vjerujem u dekorativnu umjetnost. Za mene je umjetnost - a film smatram umjetnošću - upravo pomicanje granica društvene svijesti. Zato i smatram Frljića jednim od najbitnijih umjetnika danas, ne samo u Hrvatskoj. Umjetnost ne treba podilaziti većini.

S obzirom na političku atmosferu oko HAVC-a, mislite li da bi danas imali problema s financiranjem filma na ovu temu?

- Ne želim vjerovati u to. Unatoč svim napadima, fabriciranim skandalima i isforsiranim promjenama, HAVC još postoji kao neovisno tijelo u kojem odlučuju stručnjaci, a ne ideolozi. Na mjestima umjetničkih savjetnika i dalje se izmjenjuju filmski profesionalci, ljudi koji dolaze iz filma, a ne iz politike.

Mislite li da će “Srbenka” ikad biti prikazana na javnoj TV?

- Pa sudeći po rezultatima natječaja za otkup filmova zadnjih godina – trenutna ekipa na HTV-u nije uopće sklona kreativnom dokumentarcu, čak i kad se bave benignim temama. Tako da ne vjerujem da će “Srbenku” tako skoro prikazati. No dopuštam da me iznenade.

Je li dokumentarac vaše trajno režijsko opredjeljenje, ili razmišljate i o igranom filmu? Nešto o idućim projektima...

- Smatram dokumentarac vrhuncem filmske umjetnosti. No isto tako sve više osjećam ograničenja. Neki od projekata koje pripremam bliže su igranom filmu nego dokumentarnom, iako se i dalje bave hrvatskom sadašnjošću, stvarnim ljudima i stvarnim događajima. Mogu vam reći teme kojima ću se baviti u narednim filmovima: jedna su zaboravljeni starci u opustjelim selima, a druga je odnos društva prema nasilju nad ženama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 12:24