15-godišnjem Oktavijanu Miletiću posrećilo se kada je Ante Masovčić (model za poznatu sliku “Bonvivan” Miroslava Kraljevića) odlučio snimati prvi “hrvatski zagrebački film” “Brcko u Zagrebu” u vili njegovih roditelja u Jurjevskoj 29.
Upravo su tada bili školski praznici i tinejdžer je koliko je god htio mogao pratiti nastanak djela koje nije trajalo duže od pola sata (imalo je samo dva “čina”), ali je imalo epohalni značaj i te 1917. već krajem kolovoza ekspresno se našlo na repertoaru kina Metropol na Preradovićevom trgu. U njemu su igrali članovi kraljevskog Zemaljskog hrvatskog kazališta koje je utemeljio Miletićev tata Stjepan - Arnošt Grund, Stjepan plemeniti Bojničić, Irma Polak i Tonka Savić - a sam Masovčić potpisao se pseudonimom Arsen Maas.
Film je izgubljen, sačuvani su samo plakat i fotografije, njih ćemo moći vidjeti na filmskim događanjima u organizaciji Hrvatskog državnog arhiva pod zajedničkim nazivnikom “Jesen Oktavijana Miletića”, kojima se obilježava 115 godina od njegova rođenja i 30 godina od smrti. U arhivu se danas otvara izložba “Oktavijan Miletić do Lisinskog”, u četvrtak su na programu njegovi rijetko viđeni filmovi, između ostalog integralna verzija 24-minutnog dokumentarca “Od Zagreba do Raba” iz 1937., a tjedan dana kasnije na programu je polusatni igrani “Ružica i Branko” Maksimilijana Paspe iz 1936., u kojem Miletić igra jednu od glavnih uloga.
Pionirska ostvarenja
Oktavijan Miletić prvi je pravi hrvatski filmski autor, njegovi amaterski filmovi - snimani na 9,5mm vrpci - osvajali su nagrade na međunarodnim festivalima (jedna od njih nosi potpis legendarnog Louisa Lumièrea), 1937. realizira prvi naš kratki igrani zvučni film “Šešir”, potpisuje ugovor s poznatom njemačkom produkcijskom kompanijom Tobis (tako nastaju, između ostalih, “Život seljaka u Hrvatskoj” i “Zagreb, glavni grad Hrvatske”), da bi stabiliziranjem kinematografije u NDH režirao i prvi dugi zvučni igrani film “Lisinski” (1944.). U socijalizmu je imao prilike nastaviti redateljsku karijeru, ali kako se klonio politike i u prethodnom režimu, radije se opredijelio za direktora fotografije.
Miletić je neosporna filmska legenda, nakon pedesetih surađivao je s filmašima koji bi ga zaintrigirali (Branko Belan, Vatroslav Mimica, Dušan Makavejev, Ante Babaja, Zoran Tadić, pa i njegov susjed Fedor Hanžeković), međutim, manje je poznato da je u prvim desetljećima prošlog stoljeća bio jedan od medijski najosvještenijih Zagrepčana. Već sa 12 godina dobio je prvi kino projektor, sa 24 godine kupio je Patheovu filmsku kameru s kojom je snimao svoje zapažene amaterske radove, no film nije bio jedino što ga je zanimalo.
Prodavač automobila
Iako je potjecao iz bogate obitelji (otac Stjepan nije bio samo intendant Hrvatskog narodnog kazališta nego i potpredsjednik Prve hrvatske štedionice, član ravnateljstva Trgovačke i obrtne komore te obavljao još niz drugih utjecajnih funkcija), mijene na tržištu nisu im pogodovale pa je po završetku Visoke trgovačke škole morao potražiti radno mjesto. Nije htio biti činovnik u banci, radije je odlučio postati prodavač automobila, to je nešto što je bilo u duhu toga vremena. Iako se njegov najpoznatiji amaterski film zvao “Zagreb u svjetlu velegrada”, u kojem se zafrkavao na račun svojih sugrađana uvjerenih da žive u metropoli, Zagreb je tada zbilja bio kozmopolitski grad. Tko je imao novca, putovao je posvuda, mnoštvo stranaca je boravilo u Zagrebu, pa je Miletić dvadesetih godina osnovao jazz sastav Zagreb Synchopaters u kojem su svirali njegovi prijatelji Englezi.
Svoga oca nije bog zna kako upamtio, imao je samo šest godina kada je Stjepan umro u Münchenu, a kod kuće ionako nije previše boravio, no zato je bio vezan uz stariju sestru Renatu, koju su smatrali talentiranom glumicom: ona se udala za poručnika američkog bojnog broda koga je upoznala u Splitu, otišla s njim u Ameriku, tamo pala s konja i preminula u Brooklynu 1921. Uostalom, njihova vila (prodana 1936.) bila je okupljalište kulturne elite, tu je boravila Sarah Bernhard kada je gostovala u Zagrebu, Zagorka je u tim prostorima znala napisati pokoji ulomak scenarija za film “Grička vještica” iz 1920. (također nepovratno izgubljen), u kojem je važnu ulogu imala Renata, a među stalnim gostima bili su im Ivo Vojnović, Bela Krleža, Ruža Cvjetičanin, Božena Kraljeva i mnogi drugi.
Ugovor s Tobisom
Za Miletića mlađeg to baš nije bilo društvo po mjeri, okružio se vršnjacima koji su rado nastupali u njegovim amaterskim zafrkancijama (iako su neke od njih bile poprilično ambiciozne), a 1930. osnovao je još jedan jazz sastav, zvao se Toranj i u njemu nije bilo stranaca. Njegovi članovi Ivan Alpi-Rauch i Šime Mazzura igrali su u nekim od njegovih ponajboljih ostvarenja (obojica su stradali zbog visokih dužnosti koje su obavljali u NDH), dok se Srđan Krizman kasnije odselio u Ameriku i tamo ostvario zapaženu karijeru kao scenograf, pod pseudonimom Serge Krizman: budući da je radio i na kultnoj seriji “Batman” iz 60-ih, bio je i u poodmaklim godinama čest gost na konvencijama specijaliziranim za fantastiku.
Od amaterskih filmova se svakako nije zarađivalo, na njih se samo trošilo, no u drugoj polovici tridesetih Miletić postaje profesionalac čije usluge traže tadašnje kompanije za reklamne i namjenske filmove. Što mu je u tom poslu najviše odgovaralo? Svakako putovanja, jer je obišao ne samo čitavu zemlju (naslov “Od Zagreba do Raba” prilično je znakovit) nego i Europu. Ugovor s njemačkim Tobisom ne bi dobio da se nije micao iz Zagreba.
Sklonost žanrovskim filmovima - posebno u amaterskom razdoblju - proširio mu je krug poklonika čak i u Americi. “Lisinski” je svakako hvalevrijedan pothvat, međutim, zahvaljujući “Faustu” (1934.) i “Nocturnu” (1935.) za njega znaju i na kultnom portalu www.Aintitcool.com. Pogledate li, međutim, njegov beskrajno zabavni “Amadeus Nickelnagel” upoznat ćete Zagreb u kojem se gospoda voze na biciklima u cilindrima, a srčane ljepotice vježbaju boks. I tko bi nakon toga mogao ustvrditi da je hrvatska metropola provincija?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....