ROSS WILLIAMS, PRVI AFROAMERIČKI REDATELJ DOBITNIK OSCARA 'U Zagrebu ću vam otkriti kako izgleda život u crtiću'

Mnogi roditelji autistične djece, dapače, apsurda li - oni sretniji među njima, prolaze tegoban put, iznurujuć, dugotrajan i zagonetan, ne bi li prvo razumjeli način razmišljanja svog djeteta, a potom doprli do njega, uspjeli nekako komunicirati s onim kojem mozak čini da na stvari gleda i svijet vidi sasvim drugačije nego što to čine oni koji nemaju autistični poremećaj.

Na skorašnjem ZagrebDoxu bit će prikazan film “Život kao crtić” američkog redatelja Rogera Rossa Williamsa, priča o očajničkoj borbi dvoje ljudi da dopru do djeteta zatočenog u autizam. Owen Suskind iznenada je prestao govoriti s tri godine, činilo se da se potpuno preselio u nekakav dalek, drugima nedokučiv svijet, kao da ga je, kako to opisuje njegov otac, dobitnik Pulitzera za novinarstvo, Ron Suskind, “netko kidnapirao”. Sve dok, četiri godine nakon što se Owen naglo počeo povlačiti u sebe i zašutio, jedne večeri, netom što je minula proslava rođendana starijeg mu brata Waltera, odjednom izgovori cijelu rečenicu u kojoj Waltera, ne bez razloga, uspoređuje s Petrom Panom, zaključivši po tužnom licu brata slavljenika da - on zapravo ne želi odrasti.

Lik papige

Ron Suskind uspio je tu istu večer sa sinom sasvim nenadano, konačno, ostvariti komunikaciju - glumeći lik papige, Jaga iz Disneyjeva crtića “Aladin”. Disneyjevim je animiranih filmovima Owen opčinjen, gleda ih svakodnevno i u svaku se tu priču uživljava snažno, jer upravo ti crtići su, shvatio je tada otac, postali dječakov - okvir za razumijevanje svijeta. Neće proći dugo od spomenutog dana kad su roditelji ponovo čuli sinov glas, a Owen će krenuti ponovo pričati; nakon godina tišine dječak se iznova povezuje s obitelji na način da im se obraća izgovarajući uglavnom napamet naučene replike junaka iz omiljenih mu animiranih filmova, ali kazujući ih u obiteljskim kontekstima u kojima te rečenice čine smisao.

Pokušavajući dokučiti zašto je baš u crtićima pronašao utočište, ali i pomoć za razumijevanje djela stvarnosti, Owenova majka Cornelia Suskind u filmu kaže: “Ovaj je svijet preintenzivan za njegov mozak, previše je podražaja. S druge strane upravo mu crtići, u kojima su emocije prenaglašene, olakšavaju da shvati, da interpretira život oko njega”.

Ideja za film

Autor filma “Život kao crtić” za svoj je 2010. napravljen kratkometražni dokumentarni film “Prudencina glazba” nagrađen Oscarom. Možda Roger Ross Williams za tjedan dana dobije još jednog, jer “Život kao crtić” među ovogodišnjim je dokumentarnim filmovima nominiranima za nagradu Američke filmske akademije. “Owenovu obitelj znam petnaest godina, njegov otac Ron i ja neko smo vrijeme skupa radili kao novinari za ABC News. Ima tome nekoliko godina da mi je Ron pričao kako piše knjigu o sinu i autizmu i tu mi je dao ideju za film. Odmah sam se jako vezao uz tu priču. I, prije nego što je on završio knjigu, ja sam već počeo snimati dokumentarac”, rekao je iz New Yorka u razgovoru za Jutarnji list Ross Williams, prvi afroamerički redatelj dobitnik Oscara. Priču o Owenu Suskindu snimao je godinu i pol dana.

“Odlučio sam slijediti jednu godinu njegova života, posebnu i intenzivnu, jer to je bila godina kad je Owen diplomirao na koledžu i krenuo samostalno živjeti, preselio se iz studentskog doma u kuću s više stanova gdje pod nadzorom, a ipak uglavnom samostalno, u odvojenim stanovima, živi više osoba s posebnim potrebama. Moj film je u neku ruku univerzalna priča o osamostaljivanju, zaljubljivanju, selidbi mladog čovjeka s kojom se mnogi mogu i identificirati. Pri tome se sve to događa čovjeku koji ima autizam i meni je bilo silno bitno ispričati kako izgleda svijet gledan Owenovim očima, pokazati sve to iz njegove perspektive. Puno je filmova o ljudima s posebnim potrebama koji su snimljeni iz perspektive koja nije njihova, ja sam se od početka vodio time da pokažem kako on, Owen Suskind, vidi stvari.”

Kad je krenuo snimati film, redatelj je o autizmu znao minimalno. “Na početku sam se osjećao nelagodno pored Owena i ljudi poput njega, sve dok ga nisam počeo razumijevati, dok nisam počeo shvaćati da je on zapravo puno slobodniji negoli većina nas. Owen ne robuje društveno nametnutim barijerama, on je takav kakav jest, shvatio sam da od njega mogu jako puno učiti. Vjerujem da će do sličnog zaključka doći i mnogi gledatelji, jer i oni gledajući taj film kreću na slično ‘putovanje’ koje sam ja prošao radeći ga”, opisujući svoje interakcije sa Suskindom Ross Williams dalje kaže: “Owen vrlo poetično doživljava svijet oko sebe, on se često vrlo poetično i izražava. Znao me jako iznenaditi. Recimo, sjedimo i pričamo o njegovu životu, dođemo do bullyinga, nasilja među vršnjacima, a to je naročito bolna tema mnogim mladim ljudima, možda posebno ljudima s posebnim potrebama jer su upravo oni često i žrtve bullyinga. I Owen je to prošao, maltretirali su ga dječaci u školi, proživio je grozne trenutke straha za život roditelja, jer nekakav uobičajeni metaforičan jezik kojim su mu se ti nasilnici obraćali, te njihove prijetnje, on je shvaćao doslovno, kao što doslovno shvaća i mnoge druge stvari. I tako, dok mi je pričao o tom iskustvu bullyinga, iz njega spontano izađe kako mu se činilo da ‘pada u mrak i korača hodnicima straha’. Eto, tako on vidi i tako poetično opisuje stvari. Owen ponekad govori kao mudrac i jest vrlo mudar kad je riječ o nekim općeljudskim stvarima, jer ovaj je svijet učio razumijevati kroz mitove i bajke, te klasične Disneyjeve priče gdje je jasna distinkcija dobra i zla. Ta priča o autističnom mladiću, ispričana iz njegova ugla, moćna je iz više razloga, među ostalim i zato što je baš Owen postao ekspert za pričanje priča, jer cijeli život gleda Disneyjeve klasike, te filmove u kojima su zapravo snažne poruke o općeljudskim i životnim vrijednostima”. Redatelj za sebe kaže da mu je vlastito djetinjstvo bilo “čupavo doba, nije bilo lako. Rastao sam, primjerice, daleko i od kina i od dobrih filmova. Moja bi me samohrana majka posjela pred televizor i to je bilo to. Kako mi nije bilo baš dobro u stvarnom svijetu, često sam u glavi gradio neki svoj, bolji. Zato me valjda i počelo zanimati pričanje priča, iz potrebe da mijenjam svijet i realnost oko sebe.”

Owenova mudrost

Pripremajući Owena za samostalan život izvan institucije, jedna od stručnih osoba uključenih u proces njegova osamostaljenja kaže majci, Corneliji Suskind: “Ne očekujemo da će se potpuno osamostaliti kao ostali dvadesettrogodišnjaci, no što vi mislite - čime to Owen može pridonijeti svojoj zajednici?” Cornelia Suskind zastane, pa suznih očiju odgovara: “I mi smo se to godinama pitali; dok Owen u jednom trenutku nije kazao: ‘Ali, tko to odlučuje što je to smislen, svrhovit život?!’”

Film “Život kao crtić” prikazan je na mnogim festivalima od Amerike do Australije. O reakciji Owena na njegovu filmsku, a životnu priču, redatelj kaže: “Kad ga je odgledao, zagrlio me i rekao da mu se sviđa kako je ispalo. Puno smo vremena i poslije snimanja proveli skupa, već više od godinu dana s filmom često putujemo po svijetu, počeli smo od prošlogodišnjeg Sundancea, Owen i njegova obitelj bili su i u Velikoj Britaniji kad je film tamo prikazan, a za sedam dana bit ćemo skupa i na dodjeli Oscara u Los Angelesu.”

Novi projekt

Ross Williams trenutno radi na projektu “Traveling While Black”. “Govorim o tome kako ni danas Afroamerikanci ne mogu slobodno hodati ulicom ili putovati Amerikom, kao da se nije puno toga promijenilo u odnosu na 1950-e ili 1960-e. Da, tada nisi mogao odsjesti u hotelu, natočiti si gorivo na pumpi, jesti u restoranu, pa je zemlja bila premrežena sigurnim kućama koje su pomagale ljude na putu. A danas mene ovdje kod kuće, u državi New York, svako malo na cesti zaustavi policija, to je kad ste Afroamerikanac odavno postalo ‘normalno’. Kvartovima Afroamerikanaca patrolira policija gotovo odreda sastavljena od bijelaca. Takav je, uostalom, i sastav sudstva. Dolaskom Trumpa policija je dobila ohrabrenje, dozvolu za diskriminaciju prema Afroamerikancima, ali i ljudima s posebnim potrebama, o kojima Trump također govori neprihvatljivim jezikom. Mi imamo predsjednika koji je rasist, na tragu Ku Klux Klana, u Americi je danas puno mržnje i diskriminacije prema mnogima koji su drugačiji, koji ne izgledaju kao Donald Trump.”

Drži da Trump neće dugo opstati u Bijeloj kući. “Svaki dan, otkad je tamo, mi imamo jedan ili više novih skandala. Pa valjda će neki od tih skandala uskoro biti i materijal za opoziv predsjednika.”