ROY ANDERSSON Genijalni autor ‘Goluba...’ za kojeg nikad niste čuli

Na koncu filma “Vi živući” (Du levande, 2007) Roya Anderssona ima jedan prizor koji možda ponajbolje dočarava svijet ovog filmskog autora. U prizoru, pratimo smiraj dana nekoliko obitelji. Otac vozi kćer na triciklu kroz depresivno dvorište. Apsurdno polugoli muškarac stoji uz krevet, i tješi pretilog starca kako će mu “kupiti novu golf palicu”. Gledamo neke ružne ljude u ružnim prostorima kako vode neke sive živote, a onda se na ekranu pojavi čudni, apstraktni obris. Tada shvatimo: to je bombarder. I to ne jedan bombarder, nego gusta, nepregledna eskadrila tamnih četveromotornih mlažnjaka koji se dižu nad vedutom Stockholma. Nad gradom i zemljom koja je pojam blagostanja, neutralnosti i mira nadvija se sjena prijetnje za koju očekujemo objašnjenje. No, u tom trenutku, umjesto objašnjenja slijedi - rez.

Duboko pesimističan

Ta kratka, četverominutna sekvenca možda najbolje oslikava kakav je redatelj Roy Andersson. Ovaj švedski režiser, koji je ove subote na mletačkom Lidu ponio Zlatnog lava za svoj film “Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju”, autor je kod kojeg se apsurdni, nadrealistički humor spaja s dubokim osjećanjem nelagode, a prikaz humornih aspekata suvremenog društva spaja se s dubokim, pesimističkim osjećanjem da to i takvo društvo visi o koncu i da nad njim prijeti skora, neumitna propast.

Mizantrop poput mnogih humorista, fasciniran religijom poput većine komunista, angažiran, a istodobno duboko pesimističan u vezi s ljudskim društvom, totalni larpurlartist, a ujedno genijalni autor reklama, Roy Andersson je kao umjetnik je vreća kontroverzi. Ujedno, on je već nekoliko desetljeća jedan od najoriginalnijih europskih filmskih autora, režiser koji se po dosljednosti, prepoznatljivosti i čistoći vizije može uspoređivati možda tek s Belom Tarrom, Kaurismakijem i Ulrichom Seidlom. Za razliku od njih - međutim - Roy Andersson nikad nije bio miljenik art-filmske oligarhije, a njegovi filmovi na velikim su festivalima obično imali marginalnu ulogu. Sad je i tome stigao kraj: Zlatnim lavom u Veneciji, svjetski film odao je priznanje tom ludom, sjajnom majstoru.

Roy Andersson rođen je godine 1943. u Göteborgu. U film je ušao studirajući na Švedskom filmskom institutu gdje je već tijekom studija ušao u sukob s profesorom i režiserom čija se duga sjena desetljećima nadvijala nad švedskim filmom - Ingmarom Bergmanom. Kao 26-godišnjak, mladi diplomant snima film koji je trebao u švedski film unijeti svježinu češkog novog vala i razdrmati skandinavski stil. Taj film - tinejdžerska drama “Švedska ljubavna priča” (1970) - postaje enormni lokalni hit. Mladom režiseru odjednom su sva vrata bila otvorena.

Bizarne scene

Ali, to nije bio Anderssonov put. Nakon što je drugim filmom “Gilliap” (1975) doživio neuspjeh, nakon što je sa scenarijem trećeg filma zapao u škripac, Andersson radi “samoubilački” potez: za punih 25 godina odustaje od igranog filma, u Stockholmu osniva tvrtku za reklame i počinje snimati namjenske filmove. A te reklame najednom - postaju kultne. Mnogo je velikih režisera - uključujući Fellinija, Ridleyja Scotta, Finchera - snimalo reklame. Ali, mislim da ne postoji ni jedan režiser koji je - poput Roya Anderssona - kultni status u filmskoj umjetnosti izgradio baš reklamama, i preko reklama izgradio svoj stil. Andersson snima reklame za banke, osiguravajuća društva, Volvo i SAS. Te reklame apsurdne su i mračne, lišene dopadljivog estetiziranja, često u jednom kadru.

U reklami za švedski šećer, Andersson prikazuje dvije mumificirane stare Engleskinje koje u trgovini pitaju umjetni zaslađivač, a stari ih trgovac - nakon malo jezičnog nesporazumijevanja - šalje na benzinsku pumpu. U reklami za loto, Andersson prikazuje brojnu, nadrealnu obitelj koja se većim dijelom okupila na kauču oko tv-a. Dok ukućani gledaju tv, u pozadini se nižu bizarni detalji, a neki par u susjednoj sobi pleše valcer. Netom što počne izvlačenje brojeva, neki oronuli starac sjeda na kauč, sjedne na daljinski i ugasi tv. Godine 1983. Socijaldemokratska stranke Švedske naručuje od već kultnog režisera da za njih napravi spot za kampanju. U jeku liberalne “rekonkviste” - početkom osamdesetih - Andersson snima kratki film koji je i polemika s novom pobjeđujućom ideologijom, ali i čista esencija njegove poetike. Spot se sastoji od niza nepovezanih scena zlostavljanja i iznuđivanja. Dječaku u školi prevrnu novčanik, a kad nema novca, uzmu mu ručak. U bolnici, majci dječaka s povijenom glavom sestra prevrće torbu i vadi zadnji novčić. U pivnici, krupniji muškarac tjera sa stolice sitnijeg, a potom tog krupnijeg otjera brkati motociklist. Pritom je estetika Anderssonovog spota protivno estetici reklame puna odbojnih ljudi i ružnih, turobnih prostora. Na kraju spota - nakon prizora čovjeka kojeg na ulazu u metro gazi gomila - stoji slogan: “Zato što bismo se trebali brinuti jedni o drugima.”

Povratak filmu

Kad se činilo da će Andersson ostati zauvijek kultni namjenski režiser i ništa drugo, ludi Šveđanin vratit će se igranom filmu. No, tijekom godina rada na reklamama Andersson je shvatio da ga ne zanima jedinstvo radnje i dramski luk. Godine 2000. snimit će film “Pjesme s drugog kata” koji će se sastojati od 46 kratkih vinjeta - često u jednom kadru - koje se slažu u zajednički, nadrealni kozmos. U jednoj od tih minijatura, vidite beskrajni aerodrom sa stotinama šaltera, i mnoštvo ljudi koji uz krajnji napor, milimetar po milimetar, prema šalterima vuku kolica za prtljagu na kojima je nakrcana sva njihova imovina, imovina koja se presipa i ruši. U drugom prizoru, pokisli ljudi u prekrcanom metrou najednom počnu pjevati Puccinijevu ariju koja se čuje u off-u. U završnom prizoru filma, čovjek s kamionetom pristiže na divlji deponij i počinje iz kamiona na hrpu bacati raspela, žugajući kako je bio “glup kad je mislio da će zaraditi novce na ovom luzeru koji se dao razapeti”.

Sve te apsurdne, bunjuelovske prizore Andersson vizualizira slično. Snimani su u pravilu širokokutnim objektivom (snimatelj István Borbás), a pomno dekorirani prostori filma sivi su, turobni i klaustrofobični, te ostavljaju dojam neke čemerne postsovjetske provincije. Situacije s kojima se Andersson bavi su dnevne situacije suvremenog zapadnjaka - čekanje autobusa na kiši, liječnička ambulanta, uredska rutina. Te dnevne situacije Andersson prikazuje tako da naglašava njihovu tragičnu besmislenost i potpunu zaludnost koje smo prestali biti svjesni. Istovremeno, to strašno osjećanje apsurda i beznađa Andersson ocrtava beskrajno duhovito.

Čuvena trilogija

Uspjeh “Pjesama s drugog kata” nije ponukao Anderssona da požuri. Njegov idući film “Vi živući” (Du levende) stigao je nakon sedam godina (2007) i bio sličan, i slično sjajan. Idućih sedam godina trebalo je Anderssonu da snimi naredni film, film s kojim je sada u Veneciji osvojio najveće priznanje karijere. “Golub koji sjedi na grani i promišlja egzistenciju” treći je dio trilogije koju čine “Pjesme s drugog kata” i “Vi živući”. I ovaj je film - ako je suditi po opisima - izrazito mozaičan, sastoji se od 39 zaokruženih sekvenci, a provodna nit filma su dvojica trgovačkih putnika koji putuju uokolo s kovčegom punim besmislenih, jezivih artikala.

Ovo ljeto razgovarao sam s istaknutim sarajevskim filmologom Midhatom Ajanovićem, koji dugo živi u Švedskoj. Upozorio me kako se unutar konteksta švedske kulture utjecaj i kultni status boema i ljevičara Anderssona jedva može precijeniti. Za razliku od Bergmana - na kojeg Šveđani katkad gledaju kao na tiranski dominantnu figuru - Andersson je ponudio drugi i drukčiji model art filma. Nije stoga čudo da Andersson ima i utjecaja kao režiser, a jedan od autora izišlih iz te “galaksije” je mladi Ruben Östlund, koji je s dva uzastopna filma (“Play” i ovogodišnji “Turist”) postao mala skandinavska art-filmska zvijezda. Pomna vizualnost i crni, nelagodni humor tih filmova pokazuju da je dosta iverja padalo oko velike Anderssonove klade.