RUBEN ÖSTLUND Moderni redatelj koji inspiraciju ne traži u klasicima nego na YouTubeu

Hrvatska televizija rijetko kad potrefi sa svojim filmskim ciklusima, no ovaj put je bila nevjerojatno pronicljiva.

Prije dva tjedna petkom kasno uvečer počela je kraću retrospektivu Šveđanina Rubena Östlunda, najprije smo gledali ne baš poticajni omnibus “Nesvjesno” (bolje da su umjesto njega uvrstili redateljev intrigantan prvijenac “Mongoloid s gitarom”), srećom, “Igra” od prošlog petka bila je sjajna, a sve završava krajem ovog tjedna hvaljenim “Turistom”, kojem je malo nedostajalo pa da dobije nominaciju za Oscara.

Filmski dragulj

Östlund je trenutačno top tema jer se u subotu njegov novi film “Kvadrat”, koji se od četvrtka počinje prikazivati u hrvatskim kinima, okrunio, među ostalim, Europskim filmskim nagradama za najbolje ostvarenje, režiju i scenarij. Posve je izgledno da filmu koji je već dobio Zlatnu palmu ne može izmaći nominacija, a možda ni sam Oscar. Sve ovisi o konkurenciji, a i o političkim prilikama, u što smo se mogli uvjeriti početkom godine, kada je iranski film “Trgovački putnik” zbog Trumpove drakonske vanjske politike tukao njemačku komediju “Toni Erdmann”, također dobitnika Europske filmske nagrade.

“Kvadrat” je u posljednji tren uletio u kansku službenu konkurenciju, kao favorit iz sjene, a redatelj se načekao na to priznanje. “Nesvjesno” je 2008. ušlo u prateći program Izvjestan pogled, nije dobilo ništa što se i očekivalo, no “Igra” je 2011. završila u jednom još minornijem programu, ali je ipak dobila solidno priznanje, dok je “Turist” njegov prvi veći kanski uspjeh, izborio je 2014. nagradu žirija u Izvjesnom pogledu (istu onu koju je godinu kasnije pobrao Matanićev “Zvizdan”). Važnije je međutim bilo to što ga je američka i zapadnoeuropska kritika uvrstila u filmove godine i otad je Östlund ime na koje se računa. Pomoglo je i to što je njegov kratki film “Incident kod banke” nagrađen 2010. Zlatnim medvjedom u Berlinu: možete ga pogledati na YouTubeu i uvjeriti se kako je u pitanju pravi mali filmski dragulj.

Scene poput akcija

Östlund, koji se školovao u Göteborgu, gdje mu se i odigravaju prva tri duga filma, krajnje je moderna vrsta redatelja. Inspiraciju ne traži u filmskim klasicima (iako je itekako filmski obrazovan) nego na YouTubeu, pa i u onome što mu se dogodilo na ulici (na primjer, scena iz “Kvadrata” u kojem njegova junaka okradu lukavi lopovi). Zna dosta i o konceptualnoj umjetnosti, mnoge scene iz njegovih filmova možemo nazvati “akcijama”, a sa 74-godišnjim veteranom, producentom Kalleom Bomanom, prije tri godine postavio je instalaciju koja je poslužila kao inspiracija za “Kvadrat”, njegov prvi uistinu visokobudžetni film. Dovoljno je samo pogledati dugu sekvencu u kojoj performer Oleg (igra ga Terry Notary, glumac i koordinator pokreta u novoj trilogiji “Planet majmuna”) šikanira ušminkane goste na otvaranju izložbe u stockholmskoj galeriji: tu ima oko 300 uzvanika, sve je perfektno režirano i ne možete vjerovati da je to isti tip koji se pune četiri godine mučio s “Mongoloidom s gitarom”, jeftinim izdankom naizgled snimljenim skrivenom kamerom.

Opći je sud da je “Kvadrat” satira na svijet suvremene likovne umjetnosti, iz koje su prognane konvencionalne slike i skulpture, a dominiraju instalacije i performeri i za to se dobivaju milijunske dotacije od državnih fondova. Moguće, no štošta toga što je Östlund smislio sa svojim suradnicima doima se poprilično zanimljivo, nije to ismijavanje nego vrlo dobro snalaženje na terenu koji on očito odlično poznaje. Na redateljevoj meti nije sama umjetnost nego ljudi koji od nje dobro žive, a pritom sami ništa ne stvaraju, reklo bi se da i ne razumiju većinu svojih izložaka, kakav je glavni kustos Christian (Claes Bang). On je duhovni srodnik junaku “Turista”, koji pobjegne u trenutku kad treba biti uz svoju obitelj i poslije ispašta zbog svog kukavičluka. Nešto slično vjerojatno je svojedobno napravio i Christian, notorni ženskar, koga je žena napustila, povremeno dobije priliku viđati svoje dvije kćeri, ali ne može zapamtiti ni dobivene termine za obnašanje roditeljske dužnosti.

Zanimljiv zaokret

“Kvadrat” nije samo najskuplji nego i najduži Östlundov film (traje skoro dva i pol sata), pa i prvi u kojem je radio sa stranim glumcima, vjerojatno zato kako bi se film što bolje prodao na svjetskom tržištu. Nešto od svega toga funkcionira, a nešto baš i ne. Ovogodišnja dobitnica nagrade Emmy Elisabeth Moss napravila je zanimljiv kroki američke novinarke koja odmah prozire Christiana kao prevaranta, ali ne može odoljeti njegovom seksepilu. Zašto pak ona živi s orangutanom u svom apartmanu, drugi je problem, očita metafora na modernističke apsurde kojima smo okruženi i koje performer Oleg možda i opravdano izlaže vrlo okrutnom ispitu. Dominic West iz serije “Žica” igra konceptualnog umjetnika, ima jako malo scena i očito je da je tu kako bi film na špici imao što zvučnija imena (Claes Bang, koji je zasluženo dobio Europsku filmsku nagradu, to svakako nije jer za njega zna samo švedska publika). Puno su važniji dijelovi koji pokazuju socijalnu raslojenost današnjeg društva, u kojem su s jedne strane bogata elita a s druge sirotinja koja neprestano mijenja mjesta boravišta.

Östlund je napravio zanimljiv zaokret, on je zajedljiv prema eliti, iako zasigurno zna da će ona biti njegova najvjernija publika. Zato je i film tako luksuzno dizajniran i pogledat će ga svatko tko drži do prestižnih sadržaja. “Igra” je zasigurno bolji film, “Turist” dramski provokativniji, no “Kvadrat” je uvrstio Östlunda na mapu redateljskih zvijezda čiji će se svaki potez odsad pomno pratiti.