Savršeni koktel šunda i patriotizma u meni je izazvao iritaciju i gađenje

U prosincu 1937. japanska je vojska nakon duge opsade slomila otpor i osvojila grad Nanking, tadašnju prijestolnicu Kine. U nekoliko tjedana nakon pada Nankinga japanski su vojnici počinili masovne i organizirirane ratne zločine, pobivši oko 100 tisuća civila i silujući 20 tisuća žena. Ti događaji u povijesti će ostati upamćeni kao “napastovanje Nankinga” te postati jedan od središnjih objedinjujućih mitova suvremenog kineskog nacionalizma.

Novija kineska filmska industrija posljednjih godina kroz povijesne spektakle i te kako bilda nacionalne osjećaje nove, opet imperijalno važne Kine. Unutar takve produkcije patriotskih spektakala napastovanje Nankinga nekoliko se puta nametalo kao tema. Ovogodišnji berlinski festival, međutim, u programu je donio zasigurno najskuplji i najambiciozniji film o nankinskom masakru. Naslov mu je “Cvijeće rata”, a režiser dvostruki berlinski pobjednik i nekadašnja perjanica azijskog art-filma, Zhang Yimou .

Državni umjetnik

Zhang Yimou režiser je koji je prvi u 80-ima izveo kineski film na globalnu scenu, u 90-ima je bio socijalni filmaš i okapao s cenzurom, da bi tijekom posljednjih 10 godina postao svojevrsni državni umjetnik koji režira otvaranje olimpijade i radi velike historijske epopeje. No, s budžetom od 100 milijuna dolara i kastingom u kojem je i Christian Bale , “Cvijeće rata” čak je i za Yimoua produkcijski vrhunac.

Mjesto radnje “Cvijeća rata” je nankinska katolička katedrala Sv. Mateja u kojoj se skriva dvadesetak djevojčica, štićenica internata. Da bi izbjegli silovanje, nagovore američku protuhu i pijanca (Christian Bale) da se preodjene i lažno predstavlja kao svećenik. U međuvremenu, u crkvi utočište nađu i prostitutke iz obližnje četvrti bordela. A kad Japanci zahtijevaju od štićenica internata da pjevaju kao zbor na proslavi pobjede, prostitutke se dobrovoljno žrtvuju da bi spasile nevine djevojčice, iako znaju da će ih Japanci silovati.

Jako sam volio Zhang Yimouove rane filmove. I njegovi kasniji spektakli, čak i kad su bili prazni, bili su dojmljivi makar kao velika obrtnička majstorija. Međutim, “Cvijeće rata” film je koji je kod mene proizveo tek smjesu iritacije i gađenja. Teško je uopće reći što je u “Cvijeću rata” odbojnije - da li način na koji Yimoue estetizira i spektakulizira strašno nasilje? Ili način na koji film potpiruje šovinizam prikazujući Japance kao bešćutnu hordu žutih mrava? Ili je od svega najgore to kako Yimou “prodaje” priču o genocidu dosoljavajući je prstohvatom erotike, a opet to sve zapakirajući u lažno ćudoređe i slavljenje nevinosti? Sve to skupa funkcionira kao savršeni koktel šunda i patriotizma, pa nije čudo da je “Cvijeće rata” postalo najgledaniji film u povijesti Kine, ali, što se mene tiče, jedan režiser kojeg sam volio ovim je filmom izbrisan s liste.

Zapušteni dječak

“Cvijeće rata” zasigurno je najzvučniji film prikazan u Berlinu u ponedjeljak. Osim kineskog spektakla, glavni je program ponudio tri filma, od kojih je najbolji bio švicarski “Djeca visine” redateljice Ursule Maier. Riječ je o finoj socijalnoj drami o zapuštenom dječaku koji živi tako što po mondenom skijalištu džepari i krade opremu. Film uvjerljivo tematizira i ono što naša kultura tematizira rijetko: naličje turizma, perspektivu “raja na zemlji” iz očišta siromašnih lokalaca, koji umjesto pitoresknih pejzaža žive u paralelnom realitetu kuhinja, stražnjih dvorišta, dostavnih punktova. Zanimljiv - iako ne i izuzetan - je i film “Zarobljenica” filipinskog majstora nasilnog naturalizma Brillante Mendoze.

Kontroverzni Mendoza

U “Zarobljenici” Mendoza rekonstruira istinitu priču iz 2001. kad su islamistički gerilci na otoku Palawanu oteli grupu turista i zaposlenika resorta i držali ih kao taoce sedam mjeseci.

Reakcije talaca na situaciju daleko su od očekivanih (neke su lokalne žene čak prešle na islam i poudavale se za teroriste!), a Mendoza zanimljivo pokazuje razliku u ponašanju Zapadnjaka - koji očajavaju i smatraju da su žrtva nepravde i izdaje - te lokalaca koji usud prihvaćaju s fatalizmom, takoreći kao dio prirodnog reda stvari. Film će, međutim, sigurno pobuditi i kontroverze jer je način na koji Mendoza prikazuje muslimane puno jednoznačnije negativan nego što bi se i jedan zapadni filmaš to usudio: Mendoze nije nikad bio režiser koji bi se obazirao na pristojne norme političke korektnosti, pa nije to ni ovaj put.