Godine 2014. relativno nepoznati američki pisac Anthony Doerr objavio je roman "Svjetlo koje ne vidimo". Knjiga je postala bestseler i osvojila Pulitzera. Roman je dobio sad i adaptaciju - četverodijelnu Netflixovu seriju. Nju potpisuju cijenjeni britanski scenarist Steven Knight (Peaky Blinders) i nešto manje cijenjeni američki režiser Shawn Levy. Sve to skupa ne zvuči loše, ali nažalost - jest.
Slijedeći (ne vjerno) Doerrov roman, serija prati nekoliko likova. Marie-Laure (Loberti) slijepa je tinejdžerica koja iz potkrovlja u okupiranom St. Malou emitira ilegalni radijski signal. Werner (Hofmann) je Nijemac koje zbog radiotehničkog dara dobije stipendiju za nacistički internat. Wehrmacht koristi Wernera da detektira ilegalne radiostanice. On u St. Malou otkrije Marie Louise, ali odluči to skriti od nadređenih. Postoji i prstohvat fantazije: Marie-Louisein otac kustos (Ruffalo) u posjedu je ukletog dragulja s posebnim moćima za koji se zanima i Hitler. Serija je komad baš teškog kiča. Teško je reći što je u njoj gore: klišeizirani likovi, iznuđena emocija ili operetno-pubertetski prikaz II. svjetskog rata. Najmučnije je gledati dobre glumce kako se hrvaju s fejk karakterima i plitkom sentimentalnošću. Glumački sastav jedino je što seriju drži za dlaku iznad vode.