Širio je toleranciju i spomenik bi mu mogao stajati bilo gdje na Balkanu

Ljudima se smrt približi pa postanu više slični djeci. Uhvatiš im u pogledu jedan veliki strah, kao u očima djeteta kad se trgne iz noćne more, iskra panike koja začas nestane kad ti se obrate. Ne pišem o ljudima na smrtnoj postelji, već onima koji će uskoro u nju pasti i sve su više toga svjesni. Zacijelo sam tako na ulici ili u kazalištu, ili već gdje, posljednji put razgovarao s desecima poznanika, poznanica i prijatelja. Uvijek je pamet naknadna i uvijek tek poslije shvatiš da su u tom razgovoru bili mekših lica, blažih pokreta i posve u nekoj dubini dječje prestravljeni. S godinama se iskustvo dakako umnožilo, jer zbog prirode posla poznajem i previše ljudi pa danas ponekad već u trenutku toga susreta shvatim da je posljednji. Nema sumnje zato što i sam već mogu zamisliti da tako prestravljenog susretne tkogod - mene.

Miroslava Ćiru Blaževića sam, kao i većina poznanika, posljednji put pogledao u oči ispred Charlieja, protekle jeseni, lijepo smo se pozdravili i onda sam nekako osjetio nagon da ga podragam po glavi, što je zapravo ludo nepristojno i nikad mi prije ne bi palo na pamet. Bio sam u prolazu, u nekoj kupnji s tinejdžerkom iz obitelji. Rekao sam joj: “Upoznaj Ćiru, mislim da ga više nećeš imati prilike susresti.” Izgovorio sam to tiho, a opet sam siguran da me je Ćiro čuo, premda je bio deset metara dalje. Pa sam ga dakle pogledao i shvatio da ima lice djeteta.

Ćiro Blažević postao mi je blizak posredstvom pokojnoga Tomislava Židaka, jedinog novinara koji je s Ćirom, što se kaže, igrao u istoj ligi budućih, židakovski rečeno, “spomenika kulture”. Ćiro je eto lijepo nadživio i Židaka (koji je cijelo vrijeme sumnjao da je Ćiro godinu ili dvije stariji nego što mu piše u matičnim knjigama, pa je po tom doživio devedesetu) i još mnoge njemu drage novinare, ali još ih je ostalo dovoljno da ga isprate.

Miroslav Ćiro Blažević bijaše, što se kaže, esencija vitalnosti. Iz te je svoje energičnosti crpio mudrost, a ne obrnuto. Bio je i lukav Bosanac, koji se nikome nije volio zamjerati, ali i koji se svakome bio spreman inatiti. S njim je bilo ugodno u društvu prije svega zato što je bio duhovit i što je izvanredno glumio. Nogometaše je promatrao kao nestašnu djecu koju nimalo nije idealizirao. Uostalom, nogometaši su većinom dosadni ljudi, a Ćiro je bio ekskluzivno zanimljiv.

Pisat će se sad o ovome i onome, karijeri i uspjehu, nasljednicima i ostavštini, ali malo toga zapravo možemo reći što bi bilo važnije od činjenice da je taj Ćiro Blažević bio kadar da nikoga neprezire. Toliko rijetka osobina čak i u veoma moralnih ljudi. Ćiro je pripadao vremenu koje je sam nadživio. Moglo bi se čak kazati, koliko god to nekome smiješno zvučalo, da spada među utemeljitelje našega modernog identiteta, a bijaše dragocjen eto prije svega zbog toga što je širio toleranciju, pa čak i u najzaguljenija vremena, tako da bi mu danas spomenik mogao stajati bilo gdje na Balkanu.