Ako je itko pozvan da govori o filmskoj umjetnosti i industriji, onda je to Paul Schrader. Iako je zbog strogih roditelja kalvina prvi film pogledao tek sa 17 godina, a nakon toga postao sveučilišni prvostupnik filozofije i teologije, Schrader je na koncu odustao od plana da postane pastor i okrenuo se filmu.
Na poticaj slavne američke filmske kritičarke Pauline Kael, počeo je pisati za novine Los Angeles Free Press, a kasnije je tekstove objavljivao u časopisu Cinema. Knjigu “Transcendentni stil na filmu: Ozu, Bresson, Dreyer” u kojoj je analizirao radove redatelja Yasujira Ozua, Roberta Bressona i Carla Theodora Dreyera - redatelja koji su, po njemu, snimali filmove vjere - objavio je 1972. godine.
Prvi scenarij napisao je 1974. godine (s bratom Leonardom potpisuje “Yakuzu”), a već je dvije godine poslije napisao scenarij za film “Taksist” redatelja Martina Scorsesea. Njih su dvojica surađivala na još tri filma - “Razjarenom biku” (1980.), “Posljednjem Kristovu iskušenju” (1988.) i “Bringing Out the Dead” (1999.). Schrader redateljski debi “Blue Collar” izašao je 1978. godine.
Od “Taksista” do danas, napisao je 26 scenarija i režirao 25 filmova, s tim da je 15 filmova režirao prema vlastitom scenarijima. Za karijere je osvojio 40 nagrada, za prestižnog je Oscara nominiran tek jednom (“Prva reformistička”, 2017.), a njegova su dva filma uvrštena u među filmofilima obožavanu kolekciju Criterion (“The Comfort of Strangers”, 1990.; “Mishima: Život u četiri poglavlja”, 1985.).
Schrader je predsjednik žirija Natjecateljskog programa - igrani film na 30. Sarajevo Film Festivalu koji se od 16. do 23. kolovoza održava u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, a uručeno mu je i počasno Srce Sarajeva. Jutarnji je u srijedu s njim popričao o filmskoj umjetnosti i njegovoj budućnosti.
Jeste li zadovoljni s trenutnim stanjem u filmu?
- Film se jako brzo mijenja. Promijenit će se vjerojatno prije nego što naš razgovor bude objavljen. Vidio sam dovoljno iteracija - kraj studijskog sustava, eksploziju nezavisnog filma… Danas glavnu riječ vode streaming platforme. Ja ne radim za njih, ali one su glavni financijski motor filma. Svaki puta kada se promijeni proces monetizacije, promijene se i filmovi. Imate periode u kojima ljudi koji financiraju filmove zaista vole filmove, a imate i periode u kojima financijeri na njih gledao isključivo kao na kapital i nisu za njih pretjerano zainteresirani. Ja još uvijek snimam jer sam naučio raditi na ekonomski pristupačan način. Pronašao sam ljude koji mi daju sredstva da snimam. Mogu prikupiti nešto novca, prodati nešto prava i snimiti film koji će izgledati točno onako kako želim. Ne mogu snimiti “Ubojice cvjetnog mjeseca” (koštao je između 200 i 215 milijuna dolara, op. a.), ali nikad nisam ni htio snimiti “Ubojice cvjetnog mjeseca”. Zato mogu snimiti “Prvu reformističku” (šaljivo).
Koji su neki od najalarmantnijih trendova u današnjem filmu?
- Investitori će danas najlakše ostvariti profit ako ulažu u horor filmove. Nedavno sam bio u kinu u New Yorku. Prije filma pušteno je šest najava, a pet ih je bilo za hororce. Horor filmovi su prije bili atipična pojava, držali su ih po strani. Sada su glavna atrakcija u kinima. U multipleksima se na pola svih platana, a nekad i više, prikazuju hororci. Po meni, to nije dobra stvar (smije se). Pogotovo ako se radi onima koji su natrpani krvavim scenama kako bi zaradili, a ne klasičnijim naslovima poput “Egzorcista”.
Tko je danas najveći neprijatelj filma?
- Očito je da je to internet. Tko ima vremena gledati film? Videi s mačka! Cijela ta stvar s TikTokom. Radi se o rasponu pažnje. Ljudi se navuku na te kratke videe. Sad sve mora biti viralna senzacija. Filmovi ne mogu postati viralne senzacije. To mogu postati samo kratki videi i inserti. Ljudi su u iskušenju da se dodvoravaju ljudima s kratkim rasponima pažnje koji film ne žele shvatiti ozbiljno. S druge strane, koliko ćete ozbiljno shvatiti četiri-pet minuta dugačak video? Ako želite napraviti nešto ozbiljno poput knjige ili filma, morate na određeni period zaokupiti pažnju svoje publike. Rekao bih da je internet najveći neprijatelj filma.
Kako film može uzvratiti udarac?
- Film se prilagođava. Običaj prikazivanja filmova u kinima u većoj mjeri umire, a nikad se dosad ovoliko novca nije trošilo na filmove. Samo što se ne troši na kino blagajnama. Filmove se prilagođavaju na to. Nadprosječno dugačkih audiovizualna djela poput današnjih prije nije bilo. Televizijska verzija lika Toma Ripleyja (iz romana “Talentirani g. Ripley” spisateljice Patricije Highsmith) bolja je oba svoja filmska pandana.
Koji vam filmaši ulijevaju nadu u bolju budućnost?
- Mnogi. U filmu ne vlada problema talenta, mnogo je dobrih filmaša. A danas svatko može snimiti film. Nisu više toliko skupi. Problem je što bilo tko može snimiti film, ali nitko od snimanja ne može zaraditi poštenu plaću. Kad sam ja ušao u filmsku industriju, nitko nije mogao snimiti film, a ako biste ga snimili, mogli ste imati pristojna primanja (smije se). Ja se probio u analognoj eri i zbog toga sam sretan. Mnogo je teže onima koji su se probili ili se probijaju u digitalnoj eri. Oni teško ostavljaju trag.
Mislite li da film danas vrijedi manje nego prije?
- Ne volim čak ni koristiti riječ film. Bolje je reći snimljena zabava. Kad govorimo o filmu, prvo mislimo na prikazivanje u kinu. Danas su dugačke priče neke od najboljih stvari. Manje je dobrih filmova u kinima, ali više dobrih stvari na televiziji. Lako je oplakivati… Film se stalno mijenja. Tvrdnja da je prije bilo bolje svojevrsno je iskušenje za osobe koje su živjele u drugim vremenima. Tisuću devetsto pedesete nisu bile bolje, 1960-e nisu bile bolje, 1970-e nisu bile bolje. Sve se stalno mijenja.