Soderbergh ima novu akcijsku heroinu

Dok se berlinski glavni program guši u ljutom, elitističkom artu, popratni festivalski programi donijeli su u srijedu i ponešto grešnog, “pulp” zadovoljstva.

Njega su u festivalsko okružje unijela dvojica velikih redateljskih majstora komercijalnog filma - Amerikanac Steven Soderbergh i Španjolac Álex de la Iglesia .

Plodni i raznovrsni Soderbergh u Berlinu je u srijedu predstavio svoj novi akcijski film “Haywire”. Na prvi opis, “Haywire” se doima kao neka jeftinija imitacija “Kill Billa”.

Čestiti akcijski film

Junakinja filma Malory Kane agentica je private špijunsko-zaštitarske kompanije koja radi za američku vladu. Pametna i na šakama vješta Mallory nađe se u ozbiljnoj nevolji kad je vlastita firma odluči žrtvovati i ubiti, pa se suočena s izdajom okreće protiv sistema.

Iako je film popločan zvijezdama ( Michael Douglas, Ewan McGregor, Antonio Banderas), glavnu ulogu Soderbergh nije dao zvijezdi nalik Tarantinovoj Umi Thurman, nego ju je prepustio 30-godišnjoj, izvan SAD-a potpuno nepoznatoj kick-boxerici Gini Carano. Rezultat je film koji možda po zapletu nalikuje Tarantinu, ali je po stilu i duhu puno sličniji “Bourneu”: “Haywire” je suhi, tvrdi, starinski čestiti akcijski film, a Gina Carano najbolje bi se mogla opisati kao ženski klon Stevena Seagala.

A junak novog filma baskijsijkog pulp-provokatora de la Iglesija je Roberto ( Juan Mota), otpušteni copywriter u markertinškoj firmi koji u času zdvajanja zabasa na otvoreno arheološko nalazište, padne u ambis i ostane ležati s čeličnom armaturom zabijenom u lubanju - ali živ! U hipu, Roberto postaje medijska atrakcija, na iskopine se sjate novinari, kamere, PR-ovi i političari, a sve to skupa potom služi de la Iglesiji kao okvir za satire o medijskoj industriji i trgovanju nesrećom. Vrijedi spomenuti da bitnu ulogu Robertove supruge u filmu glumi Salma Hayek.

Zrno egzotike

I dok smo u off programu gledali masnice i ožiljke, glavni je program bio kudikamo ambiciozniji, no nažalost - kako u Berlinu sve češće biva - ne i posebno dobar.

Domaća publika puno je očekivala od bavarskog režisera Hans-Christiana Schmida, dobrog autora kojeg hrvatska publika najbolje poznaje po filmu o haaškom sudu “Oluja”.

Schmid se ovdje pojavio s komornom obiteljskom dramom “Što je ostalo” ambijentiranom u 48 sati u bogatoj vili uspješnog izdavača. Film nije loš, no riječ je o tek pristojnoj TV drami.

Zrno egzotike u glavni program unijeli su indonezijski film “Razglednice iz ZOO-a” režisera pod pseudonimom Erwin, te portugalski film “Tabu” režisera Miguela Gomesa, koji pripovijeda ljubavnu priču u kolonijalnoj portuglaskoj Africi 50-ih. Zanimljivo je da je “Tabu” jednim dijelom crno-bijeli i dijelom nijemi film (doduše, praćen naratorom). Nakon Kaurismakija i Guya Maddina, te nakon Hazanaviciusovog “Umjetnika”, očito svjedočimo pravoj obnovi zanimanja za “arheološku” filmsku stilistiku.