Spielberg je bio Čeh

Obično su jutarnje projekcije na festivalima slabo posjećene, no nemalo sam se iznenadio kada sam u vukovarskom Cinestaru došao pogledati film “Ukradeni cepelin” jer je dvorana bila krcata klincima i njihovim roditeljima. Organizatori Vukovar film festivala mudro su reklamirali retrospektivu velikog češkog animatora Karela Zemana kao dječju atrakciju, i to je dalo rezultat. Ne samo “Ukradeni cepelin” nego i svaki od pet Zemanovih filmova u deset ujutro prikazivao se u krcatoj dvorani. Jesu li mali gledatelji bili zadovoljni? Uglavnom da, jedino što su poput svojih vršnjaka iz cijelog svijeta usred filma neprestano odlazili po kokice i Coca-Colu i vraćali se, bez straha da su nešto važno propustili. Toga u doba kad je Zeman pravio svoje filmove nije bilo, ali tada nisu postojali ni multipleksi.

Obožavani filmaš

Zemanova retrospektiva tako se pokazala kao pun pogodak i u nas je to pomalo zakašnjelo priznanje umjetniku koji je puno utjecajniji nego što se smatra. Na festivalu je prikazan i odličan dokumentarni film “Filmski pustolov Karel Zeman” u kojem je jedan od glavnih sugovornika kultni britanski filmaš Terry Gilliam. Zašto on obožava češkog filmaša? Zato što je poput njega napravio film o barunu Münchausenu, ali je samokritički priznao da je Zemanov puno bolji. “Danas”, kaže Gilliam, “kad snimate film i trebate izvesti nešto komplicirano, obično kažete da ćete to napraviti poslije u postprodukciji uz pomoć kompjutora. Zeman nije imao tu komociju, sve je do najsitnijeg detalja morao znati unaprijed.” Svakako se sjećate spoja animacije i igranih dijelova u “Letećem cirkusu Montyja Pythona” na kojem je radio i Gilliam. Sve je to nadahnuto Zemanom. U spomenutom dokumentarcu oglasio se i još jedan kultni redatelj, holivudski ekscentrik Tim Burton. Manje je poznato da je on počeo kao animator, sredinom 80-ih čak je posjetio Zagrebački festival crtanog filma na kojem je predstavio svoj dražesni crtić “Vincent”, posvetu starim hororima s Vincentom Priceom kao naratorom. I Burton obožava Zemana i stavlja ga u isti rang s legendarnim animatorom Rayem Harryhausenom, poznatom po čudesnim kreacijama u “Sedmom Sinbadovu putovanju” i “Jasonu i argonautima”. No dok je Harryhausen samo animirao svoja čudovišta (rasplesane kosture, divovske nemani i dr.) te prepuštao da igrane dijelove naprave profesionalni redatelji poput Nathana Jurana ili Dona Chaffeyja, Zeman je bio kompletni autor svojih filmova.

Kazalište lutaka

Tko je zapravo bio Karel Zeman? Rođen je 1910. u Češkoj, tada je pripadala Austro-Ugarskoj, u Francuskoj je studirao marketing, prošao dosta svijeta, među ostalim Egipat i Jugoslaviju, po povratku radio reklame za velika poduzeća kao što su Bata i Tatra, 1939. se htio skloniti u Casablancu, ali nije dobio vizu te je ostao u domovini, koja je tada pripadala Trećem Reichu. Ključno mu je bilo poznanstvo s Elmarom Klosom (poslije će s Jánom Kadárom snimiti Oscarom nagrađenu “Trgovinu na korzu” i postati omiljeni predavač na praškoj filmskoj školi FAMU), koji ga je pozvao u animirani odjel u Zlínu, gdje je inače bilo sjedište Bate. Ta je radionica animacije bila itekako omiljena u to doba jer su svi zaposleni automatski izbjegli regrutaciju u vojsku. Radio je prije u kazalištu lutaka i lako se snašao u animaciji, nije baš bio oduševljen novim komunističkim režimom koji je uslijedio nakon sloma njemačke okupacije, ali mu se prilagodio i stvorio nevjerojatno popularnu seriju kratkih filmova u duhu agitpropa, čiji je junak bio simpatični lutak Prokouk. Sada je već bio direktor animiranog odjela i mogao sebi dozvoliti da 1952. napravi cjelovečernji crtić “Blago ptičjeg otoka”, inspiriran perzijskim bajkama i crtežima. Njegov je odjel inače bio striktno zadužen za kratke filmove, no on je prekršio pravilo, a kako mu je dugi prvijenac bio dosta hvaljen, Zlín je otad mogao nastaviti raditi cjelovečernje filmove. Prekretnica je bio film “Putovanje na početak vremena” iz 1955. (u našim kinima prikazivan je pod naslovom “Put u prahistoriju”), koji je postigao golem uspjeh u čehoslovačkim kinima i prodavao se posvuda po svijetu. Oduševljeno sam ga gledao kao klinac, ali tada nisam imao pojma kako je tako nešto napravljeno.

U tri plana

Zeman je oduvijek bio fasciniran Julesom Verneom, ovdje se inspirirao njegovim “Putovanjem u središte zemlje”, i smislio revolucionaran način za interakciju malih glumaca i prethistorijskih životinja. U filmu četvorica klinaca pronađu pećinu koja im omogućuje putovanje kroz vrijeme, u osnovi je to spoj igranog i animiranog filma, koji funkcionira zahvaljujući tehnici podijeljenog ekrana, populariziranog tek 60-ih godina. Određena scena sastojala bi se iz tri plana, u prvom su se kretali divovski mamuti, zapravo lutke koje bi pokretali ljudi, u drugom bi mali junaci plovili rijekom i promatrali ih, dok bi se u trećem vidjele prethistorijske planine. Kad bi se sva tri dijela spojila, dobila bi se prilično uvjerljiva pustolovna zafrkancija. Ne bez razloga portal Kinobox proglasio ju je najboljim češkim znanstvenofantastičnim filmom svih vremena. Puno kasnije, 1993., Steven Spielberg će režirati “Jurski park” i prvi koristiti kompjutorski generirane slike za kreiranje prethistorijskih životinja. Češki Spielberg je to napravio puno ranije, nešto primitivnije, ali itekako efektno.

“Putovanje na početak vremena” imalo je izrazito pedagošku notu, moglo se prikazivati i u školama na satovima prirodopisa, što je za socijalističke standarde bilo itekako poželjno. I njegov sljedeći film “Izum za uništenje” iz 1958. imao je društveni alibi, upozoravao je na nesavjesne znanstvenike koji su izumili atomsku bombu, samo što je u tom djelcu bilo puno više Julesa Vernea nego socijalističkih propovijedi. Redatelj je opet koristio glumce, ali na umjetnim pozadinama, inspiriranim ilustracijama iz prvih izdanja piščevih romana. I opet je spoj igranog i animiranog bio virtuozan, film je prikazan na svjetskoj izložbi u Bruxellesu, ne samo da je čehoslovački paviljon proglašen najboljim nego je i “Izum za uništenje” dobio glavnu nagradu sajma. Poduzetni distributer Joseph E. Levine (obogatio se ne “Herculesu” sa Steveom Reevesom) otkupio ga je za američko tržište, sinkronizirao na engleski i nazvao “Fantastični svijet Julesa Vernea”: nije požalio što je u tako nešto uložio novac.

Nakon uspjeha u Bruxellesu Zeman je mogao raditi što je htio, dugo je pripremao “Nevjerojatne zgode baruna Münchausena”, koncept je bio vrlo sličan prethodnom filmu, samo glumci na animiranim pozadinama, no sada su to bili crteži u duhu znamenitog Gustavea Doréa. Zeman je obožavao pruge, svi su imali takve hlače, zidne tapete su bile u istom stilu, a jedini put je koristio velike glumačke zvijezde, Miloša Kopeckog i Janu Brejchovu (njezina sestra Hana ubrzo potom će zablistati u “Ljubavima jedne plavuše” Miloša Formana). Prvi put se ohrabrio na upotrebu boje, ali samo u nekim dijelovima, glavnina slike bila bi crnobijela ili u sepiji, a tu i tamo bi je uzdrmao bljesak jarkih boja. Iznimno rafiniran film također je postigao svjetski uspjeh, humor je u njemu delikatan i suptilan, o njemu je nadugačko pisala i legendarna američka kritičarka Pauline Kael, pa ne čudi što je Terry Gilliam morao priznati da je njegov neusporedivo skuplji “Münchausen” slabije ostvarenje od Zemanova.

Novi val

Redatelj je na špici već potpisan kao zaslužni umjetnik, no nije mu padalo na pamet seliti se iz Zlína (za socijalizma se zvao Gottwaldov, da bi mu nakon baršunaste revolucije vratili nekadašnje ime) u Prag, u veliki studio Barrandov dolazio je obaviti samo komplicirane produkcijske zahvate, a sve što je mogao radio je u gradu koji je zavolio, u svom animiranom odjelu. Prag je tada već bio u znaku češkog novog vala, no mlada generacija redatelja itekako je cijenila Zemana, divila se njegovu stilu i vizualnom prosedeu. Postoji nekoliko fotografija Zemana i Formana na kojima je očito da mlađi redatelj ne posjećuje starijeg iz puke kurtoazije.

U vrijeme najvećeg procvata češkog novog vala, 1966., Zeman je snimio svoj najbolji i najotkvačeniji film “Ukradeni cepelin”, vjerojatno pod utjecajem sve opuštenije stvaralačke klime u Češkoj. Japanski kritičar Kōji Yamamura otkrio je da je upravo taj film stavio na prvo mjesto svoje liste najboljih animiranih ostvarenja svih vremena, u anketi koju je organizirao magazin Time Out. Radnja se odigrava na prijelazu 19. u 20. stoljeće, svi govore o prodoru modernog doba, čak i dječaci više ne žele koristiti nadimak D’Artagnan jer je to “tako staromodno”. Petorica klinaca ukrala je cepelin u koji ih nisu htjeli pustiti i leti oko svijeta, dok za njima kod kuće senzacionalistički mediji organiziraju potragu. Redatelj ovaj put koristi tehniku kolaža, glumci su ponekad u prirodnim ambijentima, no još češće su u nacrtanima, sepija je jednako prisutna kao i boja, međutim, film ponajviše plijeni inventivnim dosjetkama kao što su uvrnuti tehnološki izumi, luckasta prerušavanja i jurnjave u stilu nijemog filma. Jules Verne je i dalje prisutan uzor, ali je zamjetljiv i utjecaj francuskog filmskog pionira Georgea Mélièsa, čiji je opus Zeman očito odlično poznavao.

U nekadašnjem stilu

U ljeto 1968. sovjetska je vojska ušla u Čehoslovačku, Zeman je bio zgrožen tim događanjima, plašio se da će mu pozatvarati suradnike, a i pomišljao je da prestane režirati. Ipak, nastavio je, snimio je još samo jedan film u nekadašnjem stilu, “Na kometu” iz 1970., da bi se kasnije priklonio klasičnoj animaciji. Šah Reza Pahlavi i njegova supruga bili su tako oduševljeni njegovim “Pričama iz tisuću i jedne noći” (1974.) da su htjeli otkupiti originalne crteže iz filma.

Socijalistički režim i dalje je cijenio njegov rad, 1980. odlikovao ga je češki predsjednik Gustáv Husák, a dobio je i druga priznanja. Kad mu je bilo 78 godina, odlučio je organizirati proslavu 80. rođendana, sastavio je i listu gostiju, odabrao što će se tom prigodom jesti i piti, međutim, nije ga dočekao jer je umro te 1989., nekoliko mjeseci prije baršunaste revolucije. Danas ga cijene kao jednog od najvažnijih čeških umjetnika 20. stoljeća, 2012. su mu otvorili muzej u samom središtu Praga i restaurirali kopije najvažnijih filmova. Vukovar film festival nije mogao odabrati pogodniju ličnost za svoju retrospektivu, no, iskreno, toga se trebao sjetiti i zagrebački Animafest još prije puno godina.