Sredovječni muškarac prisiljen je napustiti farmu na kojoj je proveo cijeli život. U gradu se ne snalazi...

Sredovječni Gunnar prisiljen je napustiti farmu na kojoj je rođen i proveo cijeli dotadašnji život, jer vlasti na tom području grade branu. Reykjavik je Gunnaru, naivnom i kolikogod na ljude nenaviklom i naizgled zatvorenom, u suštini dirljivo otvorenom, ponešto kao druga planeta. On ne poznaje nepisana pravila tog društva, do njega ne dopiru strahovi urbanih ljudi, ksenofobija, seksualno iskorištavanje djece, svijet u neku ruku promatra iz perspektive zlom nedirnuta čovjeka. Gradi prijateljstvo s dječakom iz susjedstva. Kolikogod je oporosti, a i topline u Gunnaru toliko je oporosti i topline i u tom islandskom pejzažu kojega je pun ekran.

Iako se većina filma zbiva u gradu, kadrovi prirode dugo ostaju s gledateljem. "Sami u Reykjaviku" debitantski je cjelovečernji film Ninne

Pálmadóttir. Priroda i krajolik snažno su naglašeni u islandskom filmu, u islandskoj poeziji, općenito u umjetnosti tamošnjih autora. Kako ova specifična priroda i činjenica da je većina otoka nenaseljena utječe na Islanđane? Kako je priroda oblikovala tamošnji mentalitet i način života, razmišljanja...?

"Mi se ponešto zrcalimo u toj prirodi. S jakim vjetrovima dolazi osjećaj straha, snježne oluje donose potrebu da se zaštitite, mračni dani naravno da su mnogima teški, dugi dani su radost ljeta. Mi se ljudi, skupa s prirodom, jako mijenjamo, ono što se događa vani vidi se i u nama. Ušli smo u fazu potresa i vulkanskih erupcija koji se događaju svake godine, to donosi navikavanje na turbulencije, prilagođavanje na njih. To je učinilo da razvijem duboko poštovanje prema prirodi. Svjesna sam da je ne možemo kontrolirati. Vlastitu osobnost jako povezujem s krajolikom, s prirodom moje zemlje, s tim kako ta priroda svake sezone budi različite emocije.

Što u meni budi pogled na lebdeću planinu ili mirni ocean u ljetnom solsticiju…

No, stalno sama sebe podsjećam da tu ljepotu ne smijem uzeti zdravo za gotovo. Ona je pravo čudo!", kaže u razgovoru za Jutarnji list Ninna Pálmadóttir.

Izolirani i kreativni

S obzirom da je Island otok, smješten praktički između dva kontinenta, iako u Europi od susjeda daleko, na sjeveru (a, među ostalim pišu i objavljuju najviše knjiga po glavi stanovnika, imaju i znacajnu filmsku industriju), daje li to poseban poticaj za kreativnost ili pridonosi osjećaju izolacije?

"Ponekad, uglavnom to bude zimi, osjećam snažnu izoliranost znajući da su nam susjedne zemlje daleko. Island je bio posve nepoznata zemlja s malo stanovnika, pa su ljudi imali veliku potrebu da se za njih i Island čuje. Možda je ta ambicija ostala i rasla čak i nakon što je Island prestao biti nepoznat.

Ima nešto zanimljivo u tom životu u surovim uvjetima, u pronalaženju načina kako da to izrazite kroz umjetnost. Za mene je to terapeutski. Uvjeti ovog otoka su grubi i intenzivni, to se vidi i u našoj umjetnosti, i u njoj je nešto sirovo - humor je direktan, ljudi govore što misle."

Autor scenarija je Rúnar Rúnarsson, zagrebačkoj publici dobro poznat, na ZFF-u je zadnjih petnaestak godina bilo više njegovih filmova ("2 Birds", "Vulkan", "Vrapci", "Jeka").

"Rúnar Rúnarsson je", kaže Ninne Pálmadóttir, "baš kao i Baldvin Zophoníasson imao važan utjecaj na mene još u doba kad sam kao tinejdžerica počela sanjati o studiju filma. Divila sam se njihovoj sposobnosti da od glumaca izvuku najbolje, da dobiju nevjerojatne izvedbe, to sam kao gledateljica baš duboko osjećala.

Na mene su utjecali razni autori širom svijeta, fotografija, glazba, klasični klavir, poezija, ples i posve različiti filmovi.

Volim fotografije Islanđanina Ragnara Axelssona (RAX), njegove fotografije ljudi u ruralnim dijelovima Islanda koje je snimio vjerujem 1990-ih, fotografije Diane Arbus. Obilježila me poezija Gerðura Kristnýja i Mary Oliver, filmovi Lynne Ramsay, Mikea Millsa, Joachima Triera, Richarda Linklatera. Slike Edwarda Hoppera. Glazba Chopina, Schuberta, Hanie Rani. Priče mog oca i majke o njihovom djetinjstvu. U svemu tome nalazim inspiraciju. Ali, ono što me najviše inspirira je svakodnevica i ljudi, imam radoznalost za promatranje ljudi, njihovih ponašanja. Mali trenuci."

Ističe da se tijekom rada na filmu najsloženijim pokazalo pronaći prave lokacije za snimanje eksterijera. "Imali smo mnogo složenih elemenata koji su se trebali dobro uklopiti u film od početka do kraja."

Kako se Islanđani u ovim dugim, mračnim danima kasne jeseni štite od samoće i tame?

"Često odlazimo na bazene. To stvarno pomaže duši. Druženje, plivanje, vruće kupke, sauna i naravno hladna kupka. To je jako dobro za mentalno zdravlje. Raduje vrijeme adventa jer osvjetljava prvih nekoliko mjeseci zime. Mislim da postoji nešto lijepo u tom zajedničkom mentalitetu ‘preživljavanja zime‘. Mi to dijelimo, prođemo kroz to kao zajednica i najgora stvar koju možete učiniti je izolirati se od drugih.

Za mene je listopad vrijeme za gledanje horor filmova ispod dekice, studeni i prosinac prođu u božićnom duhu, a siječanj i veljača su, iskreno, doba kad želim biti negdje drugdje u svijetu, negdje gdje je toplije …"